Trošimo, peglamo kartice, idemo u minuse… i mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Bilo je to davno, ali eto, sjećam se. Doba kada je u bivšoj Jugi eksplodirao rock & roll. Pojavilo se Bijelo Dugme, a uskoro i svi nakon njih. Džuboks je tako u jednom od brojeva kao glavnu temu imao intervju s Goranom Bregovićem. Štošta je u tom intervjuu rekao, pa i to kako je darežljiv. Izjavio je, a to neću nikada zaboraviti, kako se s nekim stvarima baš i ne zamara. ali ako mu je neko baš drag, on mu kupi 'malog princa' i to ti je to. Naivnom i mladom, pao mi je na pamet auto, sjećate se onaj njemački Princ ili NSU Prinz. Zdravo za gotovo sam to prihvatio, čovjek poklanja automobile i gotovo! Ipak samo u mojoj klinačkoj ludoj maštovitoj glavi. Naravno da je poklanjao "Malog Princa", knjigu iz koje i dandanas imamo što naučiti.

Podlegao sam, priznajem

Bilo je to vrijeme kada je najveća Yu robna kuća - Trst, radila sto na sat, a mi smo nekako jedva čekali kada će i naši gradovi imati tako lijepe i svačim opremljene trgovine. Sad, kad smo ih dobili, prihvatili smo ih zdravo za gotovo. U Puli ih, od prvog Mercatora do Maxa na Stoji, već ima toliko da u 80 posto njih nikada nisam ni ušao. Niti namjeravam. A otvaraju se i novi.

Jedan od tih relativno novijih ipak sam posjetio. Shvatio sam da sam u posljednje vrijeme sa zgibovima nekako ostao na "vi" i otišao po onaj lastik da mi pomogne za početak. Nije skup, ali pred blagajnom je sva sila lijepo upakiranih i naizgled slasnih proteinskih i inih čokoladica. Podlegao sam, priznajem. Lastik za vježbanje koštao me duplo manje, najmanje. Kako ja tada NSU Malog Princa, tako svi mi danas puno toga prihvaćamo "zdravo za gotovo". Složena je to tema i ne bi je smjeli uzeti olako i samo tako - zdravo za gotovo. Štošta mi uzimamo zdravo za gotovo, to da živimo u "civiliziranom" svijetu, prijatelje, pitku vodu, slobodu, tuđe osjećaje, sve nama srcu bliske, našu bezgraničnu maštu i kreativnost pa čak i našu budućnost, ne samo kao jedinke, već i budućnost civilizacije i ljudske vrste. Civilizacija smo koja stremi naprijed, silama koje djeluju unatrag, rekao je još Viktor Schauberger. Otprilike, u prijevodu, eksplozivni smo. Da li ćemo i eksplodirati u veliko BUM. Bumo vidjeli. Pričat će tko preživi ako do toga dođe.

Koliko nam zapravo preostaje vremena na ovoj planeti nastavimo li s olako prihvaćenim konzumerističkim navikama? Trošimo, peglamo kartice, idemo u minuse, revolving kredite i što ti ja znam što sve ne, pogotovo sada pred božićne blagdane kada volimo darivati.

Troše se prirodni resursi

Darovati nekome nešto, lijepo je, ali često i egoistički čin. Ljudi to najčešće čine jer se činom darivanja dobro osjećaju. Zar ne? Gušt je nekom dragom darovati pogotovo ako znate što i zašto. Živimo u globalnom potrošačkom društvu, dobu sveprisutnog konzumerizma i stvari, kolikogod ponekad glupe i nepotrebne, kupujemo impulzivno i bez puno razmišljanja. No, ne zaboravimo činjenicu da potrebe potrošačkog društva na kraju netko treba i platiti. Ali ta valuta ne postoji. Proizvodnja koja nam omogućava sve te stvari traži i potrošnju prirodnih resursa (šuma, fosilnih goriva, ruda, vode….), izgradnju tvornica, dok s druge strane konzumiranje proizvoda dovodi do zagađenja okoliša. Potrošnji onoga što nam trenutna civilizacija nudi pridaje se premalo pažnje. Neki kažu da je to iz razloga što je konzumerizam postao navika, kod mnogih ljudi čak i ovisnost. Nasuprot tome, promjene tih navika traže ne samo osobnu, veći i kulturnu promjenu. Poklonite osmjeh, ljubav, druženje u šetnji ili uz kavu. Sat, dva s frendicom ili frendom u sadržajnom opuštenom razgovoru uživo, poklon je sebi i njima, što se mene tiče sto puta vrjedniji od sitnice koju ću dobiti, odložiti i za 10 minuta na nju zaboraviti.

Podatak koji sam nedavno čuo da u Hrvatskoj godišnje na igre na sreću trošimo 20 milijardi kuna te da isto toliko plaćamo teleoperaterima, a da samo za božićne blagdane potrošimo 15 milijardi, podatak je još iz 2018., ako se ne varam. Iste te godine Ministarstvo znanosti, kulture i sporta (ili kako se već tada zvalo) imalo je iz proračuna na raspolaganju 10 milijardi kuna?! Do kada ćemo tako moći nastaviti ili nas Zemlja trpjeti, pojma nemam. Godinu 6826. sigurno nećemo proslaviti. Zašto? Isaac Asimov, znanstvenik, prije svega veoma plodan pisac, inteligentan čovjek i samoproglašeni prorok još je 1970. iznio zanimljivu matematičku špekulaciju koja me, ako ništa drugo, dobro zabavila. U doba Julija Cezara na Zemlji je živjelo 150 milijuna ljudi, otprilike, a broj stanovnika rastao je stopom od možda 0,07 posto godišnje, odnosno 100.000 stanovnika na godinu. Uzevši u obzir tadašnji broji ljudi na Zemlji te da svaki čovjek u prosjeku ima težinu od 45,4 kilograma, izračunao je da je ukupna masa ljudskog mesa i krvi iznosila otprilike 318.000.000 tona. Tako je (1970. godine), u stvari, došao do podatka da će, uz sadašnju stopu razmnožavanja ljudske vrste masa ljudi biti jednaka masi ukupnog poznatog svemira za 4.812 godina te ćemo do godine Gospodnje 6826. dostići apsolutni konačni kraj. By, by!