Trk na Kaštel!

(Foto Danijel Bartolić)

Pula iznad Pule, noću. Prelijepa. Kao s kartoline. S jedne strane osvijetljeni zlaćani amfiteatar. S druge strane Uljanik i svjetleći divovi. S treće blještava šetnica prema Velom Vrhu koja izgleda kao neka urbana žila kucavica. S četvrte bezbroj šarmantnih krovova, velikih, malih, raznih nijansi crvene. S pete strane - grad. Sjajan i bajan, gotovo nestvaran, kada se gleda s visine - s Kaštela.

Da, kada se izdigneš iznad Pule, onda možeš uživati u njoj. To je kao i u životu. Kao i s problemima. Kada se izdigneš iznad njih, onda to više i nisu problemi. Ne vidiš ih, ne smetaju ti. A Pula je u problemima. I problematična. Kada se kreneš spuštati, zakoračio si u realnost. Kada se spustiš, grad je prljav, zapušten, derutan i sve više amorfan, bez identiteta - zapravo krhak. Guši i boli propadanje Pule i padanje njezinih fasada, neiskorišten potencijal arhitektonske ostavštine nekih boljih vremena i indolentnost njezinih vladara. Boli kada se spuštaš i vidiš da nema više tiramola, da nema više Uljanika, da nema više gužve na Rivi u tri sata popodne, da ima puno plastike i pokoje svastike.

Guši te, treba ti zraka, tražiš ga kao kada toneš pa gledaš prema površini. Tražiš zrak i dolaziš na vrh grada. A tamo druga dimenzija. Zen. Čak i pored topova. Sve je nekako bolje i ljepše s novom šetnicom, lakše se diše. Sve do ovog vikenda. Lakše se disalo dok se nad Pulom nije nadvio gustio dim izgorenog Metisa, i stigao i do najviše točke u gradu. Kada miris paljevine zavije grad, onda ti ne pomaže ni da se izdigneš iznad njega jer i dalje smrdi. Požar je ugašen, nema više toga smrada, ali u gradu i dalje nešto smrdi. Trk na Kaštel!