Tri smjene

Ilustracija (Arhiva)

Škola je počela. OK, ako ćemo biti baš precizni, školska godina, nastavna godina, nastava za učenike. I svi će biti u jednoj smjeni u Puli. Onoj toliko priželjkivanoj jutarnjoj, dakako.

A ne tako davno bili su malobrojni oni koji su bili samo u jednoj smjeni, onoj jutarnjoj. Gotovo sve škole imale su dvosmjensku nastavu, a ponekad i u tri smjene. No, onda su neke škole proširene, a djece nije više tako puno kao nekada, kada su pojedine osnovne škole imale i do šest, sedam paralelnih razreda, a četiri paralelna razreda nisu bila neobična pojava. Slobodne aktivnosti su se održavale i ujutro i popodne, ovisno o nastavi. Istina, nije bio tako velik izbor slobodnih aktivnosti, ali u glazbenoj školi bila je kompletna nastava i ujutro i popodne, a i u tadašnjem Pionirskom domu, današnjem Dječjem kreativnom centru, aktivnosti su bile programirane dvosmjenski.

I nikome nije ništa smetalo, pa i mnoge učiteljice, odavno umirovljene, koje su radile sve moguće smjene, istaknule su da to nisu bila tako loša vremena i uvjeti, da je sve imalo, kao i uvijek, svoje prednosti i nedostatke. Sada su drukčija vremena. Ujutro škola, a popodne masa aktivnosti, široka lepeza sportskih, glazbenih, sportskih i inih sadržaja.

Izgradnjom pojedinih prigradskih kvartova mijenja se i "priljev" djece prema određenoj školi, kada se gradila Nova Veruda, bio je pojačan interes za škole Veruda i Vidikovac, kada se gradio Valvidal, bio je veliki interes za školu Kaštanjer, a sve to zato što, logički, nove kvartove velikom većinom naseljavaju mlade obitelji. Stoga se život "širi" prema periferiji. A centar postaje sve stariji i stariji. U svakom smislu.