Trgovina kao bojno polje

Ilustracija (Arhiva)

Nedjelja prijepodne. Promjena sata malo je zeznula Štinjance pa su se tridesetak minuta prije zatvaranje lokalne trgovine mnogi našli pred njome. Uredno i po svim regulama, odmaknuti jedan od drugoga oko dva metra, čekali su u redu koji je, poput zmije, vijugao gotovo do mjesne crkve. Neki pod punom "ratnom spremom" - u rukavicama i s maskama, drugi i dalje bez nje, ali držeći se pravila o socijalnoj distanci.

U redu susjedi i dalje razgovaraju - glasnije da se možemo čuti. Nekima je situacija tužna i to priznaju - teško im je u ovoj apsurdnoj situaciji pa kod kuće ne mogu suspregnuti suze. Drugima je situacija tragikomična, ne mogu vjerovati što su dočekali.

Uredno čekamo. Red se sporo kreće, u trgovinu ulazi tek nakon dezinfekcije ruku. Jednom kad uđete nije lako pod pritiskom kupiti sve što vam treba, znajući da sutra ne biste trebali ponovo doći. Stoga kupovina traje dulje nego inače. Neki iz dućana izlaze s punim vrećicama - kupili su hrane za nekoliko dana, neki su došli samo zamijeniti prazne pivske boce za pune. I to pun sanduk.

Napokon je i na meni red. Naručujem šunku i sir, kupujem brašno, mozzarellu, šalšu, masline i gljive. Za ručak je pizza. I onda - šok. Nema kvasca! Zaboravila sam da živimo u čudno vrijeme, da je kvasac sada "top roba" koja se plaća zlatom. Cijela koncepcija pada u vodu. I dok u minuti pokušavam smisliti rezervni plan za nedjelji ručak, pogled mi pada na ljude koji vani i dalje čekaju, u redu, odmaknuti jedan od drugoga dva metra. Mučnu mentalnu blokadu spašava trgovkinja - kvasac je stigao, ali još nije na policama pa mi ga konspirativno donosi iz skladišta. Hvala joj na tome, i njoj i svim trgovcima koji su trenutno na prvoj borbenoj liniji. U svakodnevnom kontaktu s velikim brojem kupaca, prljavim novcem i svim mušicama kupaca kojih je sada, više nego ikada.