Trajna i dostojanstvena propast

Otišli su turisti, došla je jesen. Otišli su oni još i prije, ali jesen nije toliko siva dok ima sunca pa se donedavno činilo kao da ljeto još uvijek traje. A osunčan život uvijek se čini nekako ljepšim od onog prekrivenog sivom, kišnom koprenom.

Otišli su turisti, Kandlerova je opet prazna i oljuštena. Fasade su obojane u narančasto, ali boja se ne drži dugo na starudiji. Neke kuće su se nakrivile i pitanje je što će s njima biti kad jednog dana krene najavljeno uređenje ulice. Nedostaje još samo zvuk potpetica usamljenog namjernika u mračnoj ulici, ferali od kovanog željeza i Jack Trbosjek kako se promalja iz magle. Dobro, i on bi se spotaknuo o grbave ploče, dok bi u mraku vrebao žrtvu. Ako bi potencijalne žrtve uopće bilo jer, kako rekosmo, ulica je prazna.

Otišli su turisti, a s njima i covid. S covidom i turistima otišli su ugostitelji i trgovci, kao da Puležani više ništa ne kupuju. Grad je postao poput puste livade na kojoj korov buja jer više nema nikog da ga suzbije. U tom i takvom gradu jedan je čitatelj zazvao za boljitkom: brinu ga okoliš, dvorišta, balkoni, terase i pseća kakica na ulicama. Čak zaziva ispisivanje kazni, za što bi, kaže on, trebalo zadužiti brojne zaposlene, a ustvari besposlene državne službenike! Već ih zamišljam u trku Kandlerovom dok ganjaju onog usamljenog namjernika čije potpetice odzvanjaju sve do Gradske knjižnice.

Boljitka u centru grada zasad nema, što možda i nije toliko loše, sagledamo li grad iz perspektive drugoga. Recimo, iz perspektive feralovca Borisa Dežulovića koji mi je svojedobno rekao da je Pula u trajnom stanju propadanja, a ono može proizvesti neke sjajne stvari, poput Sajma knjiga, o čemu živahni Split može samo sanjati: "Sve dobro što se u Puli događalo, događalo se iz te trajne i dostojanstvene propasti tako da bi sad trebalo samo tu propast učiniti održivom i ostaviti je trajnom". Crno, dakle, ipak nije crno kao što se čini.