Tko to puca na Verudi?

(Z. STRAHINJA)

Bum! Odjekne takvim zvukom nešto među štandovima tržnice na Verudi, kratko i samo jednom, ne preglasno da bi preplašilo starosjedioce, tek toliko da ih trgne iz letargije i rastjera golubove oko štandova. Zvuk je iznenadan, podsjeća na pucanj, ali uspijeva se razliti tek iznad sitne graje prodavača i kupaca na markatu. Da nije to kakva važna ura? Na satu je 10.23, dakle nije!

I tek onda se čovjek prisjeti da je taj prigušeni kratki "bum!" znao i ranije čuti ako je u prijepodnevnim satima bio na Verudi. Među štandovima nakon pucnja jedan barba prodavač uvijek se od srca nasmije pa svaki trag vodi u njegovom smjeru. Eh, da, to je Ismet Kadrić koji je i opet iz tko zna kojeg razloga napuhao škartoc, zatvorio ga rukama i pljesnuo po donjoj strani. Kao kad smo djeca gruvali iz kesice pojedenog "Smokija" ili skakali po praznom tetrapaku soka "Dvojni C" da bi puknuo u učionici.

Pa zašto, Ismete, to radite?

- Da pokažem da sam tu, da se ljudi malo trznu. Kad pukne, netko opsuje, a netko mi kaže: "Dobar si", priča nam Ismet.

Trzali su se i Puljani kada je 1997. godine pucao top s Kaštela u podne. Počelo je kao pucanj na Dan grada pa se nastavilo svakodnevno u podne, onako kako se to radilo u doba Austro-Ugarske da bi brodovi u luci uštimali svoje satove. Ali taj noviji pokušaj nije dugo potrajao, tradicija se nije uvriježila, uskoro se pucalo još samo nedjeljom i praznikom pa više ni tada. Neki su se teško privikavali na pucanj u podne, drugi su žalili što je praksa prekinuta.

Na Verudi se top iz centra vjerojatno ne bi ni čuo, ali možda bi tu obavezu na sebe mogao preuzeti Ismet i, kao vanjski suradnik za signaliziranje, opaliti točno u podne.

- Znao sam ja "pucati" i na točan sat, ali sada opalim kada mi dođe. Samo da privučem pažnju, priča nam uz osmijeh.