Telefon i kovanice

(Snimio Milivoj Mijošek)

Đirani mi brzo ocvjetaju i nemaju više pupova. Većini uspijevaju, a meni nikako. Jako ih volim i to one starinske unjele. Lišće koje ima mirisnu notu bergamota, a cvijeće miriše na med. Moja nona ih je sadila u limenim kanticama u kojima se nekada prodavala marmelada. Imala je dogovor s prodavačicama iz Puljankinog dućana "poli Štefi" (sad je tu Centar za inkluziju i podršku u zajednici Pula) da joj ih čuvaju.

Marmelada koja se kupovala na deke. Miješana marmelada koja je bila najbolji nadjev za roladu ili buhtle. Koji je to bio gušt prije škole otići u butižin na kantunu Radničke ulice i 43. istarske divizije i kupiti fetu rolade prije škole ili još tople buhtle premazane maslacem. Ako ne bi bilo kantica, uvijek bi se našao koji stari probušeni emajlirani lonac.

Njeni đirani ne samo da su cvjetali nego su i mirisali intenzivnije od mojih. I što da radim? Na Googleu čitam da je možda problem u tome što im nedostaje kalija i fosfora. Pravac Bauhaus. Prije skretanja za ulaz pogledam lijevo-desno i primijetim da nema više telefonske govornice koja je bila na ulazu u ured tzv. carinske zone Šijana.

Tuga me uhvatila. Srce stisnulo. Koliko sam napričala i nazivala iz te govornice u koju su se ubacivale kovanice, kasnije telefonska kartica. Telefonski imenik zakačen tankim lancem. Kasno sam dobila doma telefon i ta telefonska govornica me spašavala. Ponekad, ako nije radila, otišla bih do porte Uljanikovog pogona TESU (sad je tu Bauhaus) i zamolila da nazovem ako je bilo nešto hitno.

Koliko vremena provedeno u čekanju u pošti da bi se nazvalo nekoga u izlazne dane vojnika JNA, koliko vremena u čekanju reda za telefon na Korzu ispred srednjeg kioska…

I just called to say I love you

I just called to say how much I care

I just called to say I love you

And I mean it from the bottom of my heart