Svjedoci kažu da se zove Marija

(Dejan ŠTIFANIĆ)

Tamo je već nekoliko godina. Na prozorčiću oronule zgrade u Kandlerovoj ulici u Puli. Ne frkće. Ne prede. Najčešće drijema. Onako kako to mačke uobičajeno rade. U potpunosti opušteno. Menefregistički. Kao da joj ne može nauditi ništa na ovom svijetu. Svjedoci kažu da se zove Marija. Maca Marija. Debela, a opet graciozna.

Ne voli turističku sezonu. Asfalt je u to vrijeme užaren. Temperature su visoke. I gungula je. To Mariji najviše smeta. Konstantan žamor. Ne može ubiti oko. Nerijetko je okruže znatiželjnici. Glasni su. Fotografiraju ju je kao da je kakav gradski suvenir.

Ipak, Marija voli ljude. Nemojte me krivo shvatiti. Oni su je spasili, napravili joj dom. Istina, u prvo vrijeme nije to bilo bogzna što. Tek nekakva dotrajala krpica, plastične posudice za iće i piće. Tada se zimi još uvijek grijala ispod automobila, stiješnjena podno zagrijanih motora. Onomad bi lutala po praznim haustorima. Privikavanje na prozor trajalo je neko vrijeme.

No ofucale krpice ubrzo su postale dekice. Bivale su sve mekše i sve deblje. Uskoro je dobila kutiju od stiropora. Krevetac koji je mirisao na ribu. To joj je pasalo. Nedavno ju je dočekao i transporter. Pravi. Zatvoren sa svih strana. Sada joj niti jaka bura ne može poremetiti odmor.

U svakom slučaju Marija ne gladuje, želudac je pun. Svakog se dana pojavi netko s vrećicom hrane. Ljeti brk masti u starogradskim restoranima.

A uvečer bude pravih gozbi. Patagonijske lignje i tome slično. Marija se sjeća i prodavačice iz obližnjeg dućana. Ta Mariju pak nikad nije smetnula s uma. Ipak, nje više nema.

Kao ni mladog uljanikovca koji ju je dugo, ni Marija ne zna točno koliko, posjećivao rano ujutro. Dolazio bi s biciklom, zašuštao bi s vrećicom kroketa iz koje se širio primamljiv miris. Napunio bi posudice, a s njom bi proveo tek nekoliko minuta. Valjda je žurio na posao. Marija se trudila prema njemu biti čim umiljatija, no svejedno je najednom i on prestao dolaziti.

Na svu sreću zamijenili su ga neki drugi, jednako pažljivi ljudi. Nije li nekidan načula da je jedan stanar naziva: "Naša maca, Marija"?