Šutnja je zlato (kad nam paše)

Ilustracija (N. LAZAREVIĆ)

Barka do barke, jedna na drugoj, sidro preko sidra, jedrilice, jahte, brodovi. Sve se to svakodnevno natiska u kanalu kod otočića Frašker, Fraškerić i Fratarski.

Toliko su natiskana plovila da više nema ni plovnog puta, nego valja ploviti slalom tehnikom da bi se probilo do Bumbište ili u suprotnom smjeru do zaljeva Veruda. Sve to izgleda prilično kaotično. No, ako je ljudima gušt gledati u barke do sebe, onda je izlišno sugerirati da je ljepše pronaći neku manje prometnu valu i uživati u tišini.

Ljudi očito vole gužve, vole imati susjede i na moru. Nikad neću shvatiti one koji odriješe kesu za novu, skupu brodicu i onda nikada ne isplove dalje od Fraškera. Mogli su kupiti istranku ili dalmatinku, bila bi im više nego dovoljna za te dnevne đite. Možda ih kupuju upravo zbog tih susjeda na moru, da njima pokažu ljepši, skuplji, veći brod.

Dobro, rekao sam da neću o guštima. Ali hoću o periskama. Ti su se zaštićeni školjkaši naveliko spominjali kad se raspravljalo o ski-liftu u uvali Valovine. S pravom.

No, zašto se te iste periske ne spominju i u kanalu kod spomenutih otočića u pulskom akvatoriju? Tamo ih ima prilično puno. I ne vjerujem da toliko usidrenih brodica ne napravi određenu štetu rujući svojim sidrima po pješčanom dnu.

Možda sam nešto previdio, možda su periske zaštićene samo na Valovinama. Naravno da nisu, ali stječe se takav dojam. Izgleda da kad nam paše, onda se pozivamo na zaštitu, a kad nam ne ide u prilog, svi o tome kao zaliveni šutimo.