Sumnjiv je tko leđa okreće moru

Ilustracija (Neven LAZAREVIĆ)

Ako negdje u primorju sjedne čovjek sam za stolom na terasi ugostiteljskog objekta uz obalu i pritom leđa okrene moru, tada je ili krajnje sumnjiv ili je sasvim sigurno stranac. Rijetko tko tko živi na moru tom moru i okreće leđa - em što more otvara horizont, em što između mora i terase često prolaze nekakvi ljudi, šetači, turisti, koje treba vidjeti i prokomentirati.

U Puli baš i nema puno mogućnosti popiti kavu s pogledom na more, ali se zato domaći uvijek okrenu prema središtu trga ili ulici da bi mogli vidjeti ljude koji se tuda kreću, i pritom biti viđeni, ali ne i iznenađeni. Leđa su obavezno okrenuta zidu, to je najsigurnija obrana od iznenadnih susreta.

"A kako prepoznati nekoga sa sjevera Europe na terasi", pitao je jednom iskusni ugostitelj. Mislio sam da je odgovor u fizionomiji, odjeći, gestama ili govoru, ali on nam je otkrio da je prvi siguran trag - sunce. Jer, kaže, turisti sa sjevera vrlo često između debelog hlada i osunčanog mjesta na terasi odabiru ovo drugo, a što mi baš nikada ne bismo učinili. Naučio je to kao mlad konobar kad je od toplotnog udara želio spasiti Nijemca čija se šija sjajila na suncu, a znoj mu kapao na kotlete i krumpire. Uporno mu je nudio mjesto u hladu, sve dok Nijemac nije oštro presjekao raspravu: "Platio sam odmor na suncu i na suncu ću jesti".

Evo testiram njegovu tvrdnju: leđa sam u dubokom hladu okrenuo fasadi, pijuckam kavu, gledam tržnicu, ali i kriomice promatram Nijemce za susjednim stolom, koji su se, suprotno očekivanjima, ipak povukli sa sunca. Gledam ih i brzo uočavam samo jednu razliku u odnosu na nas: oni dok razgovaraju jedan drugoga zaista i gledaju u oči. Mi, s druge strane, slušamo sugovornika, ali ga ne gledamo, oči nam stalno lutaju preko trga, tržnice, ulice, mora...