Suho i jalovo

(N. LAZAREVIĆ)

Neki dan posjekli su nekoliko stabala u Parku Franje Josipa I. Revni čitatelj odmah je panično nazvao redakciju. Sijeku najljepši park u gradu. S najviše hlada. Vani pripeklo, a u parku cijeli dan sjena.

Tu je, upravo zahvaljujući hladu, i najljepše dječje igralište u Puli. Preko puta čista riva. More više ne smrdi. Umjesto cipala, stigle su orade. Di ćeš ljepše.

Novinarski tim odmah hita u park da uhvati počinitelje u nedjelu. Uključuje investigativno ticalo. Tko to, majku mu, siječe, bez pitanja građana? U parku, međutim, radnici Herculanee obaraju suhe brijestove.

Potpuno suhe, bez lišća, koji odavno ne bacaju hlad. Suha stabla opasna su za građane. Za nedavnog nevremena grane su pale na igralište. I onda ih, normalno, treba oboriti da bi se ujesen posadila nova.

Paničan poziv na zvuk motorne pile jednak je unezvijerenom pozivu građana koji prvo alarmiraju Glas Istre zbog svake hrpice iskipanog smeća. Umjesto da skrate put, pa prvo nazovu Herculaneu.

U Gradu bi, s druge strane, trebali održati obećanje i doista posaditi nova stabla, a ne računati na zaborav građana.

Kao što su, recimo, na Monte Zaru, kod zgrada u blizini Škole za odgoj i obrazovanje, u nekoliko godina posjekli četiri stabla, ali nova nikad nisu posađena. Brijest se suši svugdje u Hrvatskoj, pa neće biti posađen u Parku Franje Josipa I. Tu će posaditi zamjenska stabla.

Trebalo bi i to novo stablo biti jednako raskošne krošnje čija funkcija neće biti samo proizvodnja kisika, nego i stvaranje hlada. Da se ne bi dogodilo kao na tržnici, kod fontane, gdje su oborili prelijepu ladonju pod čijom su se krošnjom skrivali žedni šetači, da bi na istom mjestu, kažu, u duhu podneblja, posadili nešto što podsjeća na fikus.