Štorija uličarke

(Dejan ŠTIFANIĆ)

Još sam u mladosti naučila, naravno na teži način, na vlastitoj koži da se ljudi, mada svi izgledaju slično, mogu podijeliti u tri skupine. Dobre, zle i one koji ne mare i prave se da me uopće ne primjećuju.

Lani sam dio godine provela u jednom pulskom izlogu. Nisam kisnula i bilo je toplo, ugodno. Neki su se zgražali, u mene podrugljivo upirali prstom, a prvi znatiželjni turisti su se pored mene fotografirali. Većini sam bila zanimljiva, kuriozitet usred Prvomajske. Prodavačice su me iz samilosti puštale da boravim unutar dućana sve dok za mene nije čuo vlasnik iz Italije i zaprijetio im da me moraju pod hitno izbaciti. Netko mu je javio da sam degutantna, ljigava, bolesna…

Tako sam ponovo završila na ulici. Nije mi loše, čujem da ima mojih koji su u još goroj situaciji, koji su ostali bez svojih prijatelja i za njima danima u krugu brodogradilišta tužno mijauču. Ulica, naravno, za moju vrstu čini svoje: danju molimo za pozornost, noću se skrivamo po mračnim uglovima.

U sezoni je bolje, ima više ljudi, više hrane. Ja i meni slične nikada ne doživimo pozne godine. Životarenje na ulici donosi bolesti, neželjene mališane koji također ostaju na ulici, više gladni nego siti, bolesni, upropaštenih očiju.

Ulica je moj život i moja smrt. Ja sam ulična mačka - uličarka koju mnogi šutnu nogom, a rijetki nahrane. I ja sam dio grada i zaslužujem svoju gradsku štoriju.