Što proljeće čini s trešnjama

Ilustracija (Pixabay)

Nekako s godinama odmor poslije ručka mi postaje sve duži, a ja sve komotnija, ležernija. Da ne pričam o tome da mi je ručak najkasnije do podne i pol kad ne radim. Iz subotnjeg popodnevnog sna trgnu me dječji glasovi:"Pazi da nas ne vidi! Daj budi tih!"

Znatiželjno pogledam kroz prozor i vidim djecu kako beru trešnje. Prve majske, bez gušta, pune vode, ali prve su. Kako je to meni lijepa slika. Trešnja i djeca.

Ponekad znam prekinuti tu našu igru na način da izađem i kažem im neka se popnu na stablo, samo neka čuvaju grane, da ih ne lome. Svrake na vrhu stabla i njihovo kriještanje dok se hrane ukusnim plodovima. Plodovi zrele trešnje i proteinski, mesni dodaci u njima. Neka ih, i oni moraju živjeti. Premazivanje debla vapnom. Be friendly.

Nikad nemam običaj otvarati trešnje, nego ih nabrati i onako pun dlan zagrabiti ustima. Puna usta trešanja. Uzeti drvene grablje i skidati one s vrha. Pokupiti ih sa zemlje, zagristi ih i pljucnuti košticu u dlan. Tek onda na zemlju. Jeste li ikad probali divlje trešnje? Lagano gorkaste, sitne. Bilice.

Kad sam bila mala, uvijek sam bila puna glista. Naprosto, gliste u stolici podrazumijevale su se među svom djecom koja su odrastala u dodiru sa zemljom. Čim zasvrbi guza, uzeti bukalin i pogledati stolicu. Emajlirani, s velikom ručkom sa strane.

Gliste, prijateljice učenja samodijagnostike. Kraj stare neurologije godinama je bilo stablo trešnje. Trešnja koja je posađena za djecu, jer je tu nekada bila pedijatrija.

Trešnja i hanami, kultura promatranja njenog cvijeta u Japanu. Znam često otići u Titov park i uživati u cvijetu japanske trešnje, ali i u plodu ako uspijem koji dohvatiti. Trešnja i meni osobno najljepši ljubavni stihovi:"Htio bih s tobom učiniti što proljeće čini s trešnjama."