Službeno zdravi

Ilustracija (EPA)

Ima tome dosta godina otkako mi je jedna novopečena liječnica opće medicine kazala da bi odbila liječiti osobu koja bi je mogla zaraziti.

Nije tada bilo govora o nekoj opakoj neizlječivoj bolesti, nego o načelnom stavu prema bilo kakvoj, pa i benignoj zarazi. Liječnica opće medicine specijalizirala je fizijatriju i doista se, na vlastitu sreću, ne mora baviti zaraženima od kuge, kolere ili, štajaznam, covida-19.

Srećom za pacijente što se velika većina zdravstvenog osoblja koja se posljednjih mjeseci u pulskoj bolnici ubija od posla spašavajući živote oboljelima od korone medicinom bavi zbog poziva, a ne nekakvog prestiža ili društvenog statusa.

U Covid-odjelu, smještenom u zgradi Mornaričke bolnice, broj pacijenata odavno je premašio graničnu brojku od 30, ali se zdravstvena usluga ipak pruža i svim ostalim bolesnicima. Ondje se, valjda sigurnosti radi, na kontrolne pretrage upućuju i oni koji su preboljeli koronu. Računa se da su imuni. Iako se ne osjećaju potpuno zdravi.

Grupa od petoro ozdravljenih čeka da ih prime na rendgen. Trebaju slikati pluća i srce. Grupa je mješovita. Najstariji, 65-godišnjak, kaže da je prije korone bio potpuno zdrav, ali virus mu je razorio dio pluća i drugih organa.

"Primili su me u bolnicu s osam posto kisika u plućima. Imam rupu od devet centimetara", kaže i pokazuje na prsa. Žena u pedesetima ležala je na Odjelu devet dana. Oporavila se prije mjesec dana, virusa više nema, ali nije to ista osoba kao prije. Umara se pri svakoj sitnici.

Mladić u ranim dvadesetima, koji je na pregled došao u sportskoj odjeći, nikako se ne može načuditi što je i on, mlad i stamen kao planina, više od mjesec dana na bolovanju. Plitko dišem, kaže, ali odmah domeće:

"Imam dobar imunitet, sportaš sam, inače potpuno zdrav". Kao da želi svijetu i sebi objasniti da virusu nije tu mjesto, na jedrom i žilavom stvoru, na kojeg je zalutao samo pukom greškom.

Dok čekaju na rendgen, iz dubine hodnika začuje se škriputav zvuk: dvojica svemiraca, medicinskih tehničara odjevenih u plastične skafandere guraju krevet. Krupan pacijent leži na trbuhu. Ne vidi mu se lice i nije mu moguće odrediti dob, ali bi se po crnoj boji kose moglo zaključiti da je mlad. Iz njege vire cjevčice koje se pružaju prema velikoj boci koju jedan od tehničara nosi uz krevet. Snimanje je obavljeno za nekoliko minuta. Pacijenta odvoze. Štropot kotača odzvanja pustim hodnikom.

Bivši kovidaši nakratko prekidaju razgovor. Čekaju rezultat pretraga. Službeno su, zasad, zdravi, a neslužbeno bolesni.