Sirotinjska spiza

(Arhiva)

Stari ljudi govorili su da onaj tko jede puno mesa kratko živi. Bilo je seoskih kuća u kojoj je živjela bogata čeljad, za razliku od ostalih, većinom siromašnih, izniklih na palenti i kupusu. Ti bogatiji na stolu su često imali komad mesa, onakav kakav današnji svijet gotovo svakodnevno objeduje.

Blagdanska trpeza još je teža od one svakodnevne, iz bogataške kuće. Zapravo, pitam se koliko bi trajao životni vijek prosječnog čovjeka kad bi na meniju svakodnevno imao blagdansku pečenku i kolače. Red masti, ugljikohidrata, pa opet malo masti. Talože se u želucu kao musaka. Istina, ne može čovjek stalno biti ni na blitvi ni raštiki. Iako nema boljeg od blitve i boba na žlicu, s mrvicom pancete, tek toliko da zamiriše.

Zato mi se sviđa takozvana seljačka hrana, sirotinjska spiza. Nešto toplo i lagano na žlicu. Takva je, recimo, hrana u pulskoj bolnici. Neki bi rekli splačine. Poput moje cimerice, onomad u rodilištu. Donijeli bi joj obrok na smeđoj tacni i netaknutog ga vratili. Moji tanjuri bili su čisti, oblizani. Odličan obrok triput dnevno. Kao u hotelu. Ležim u krevetu podbočena jastukom i čitam Dežulovićev roman "Christkind". Da ugodno skratim hotelske, pardon, bolničke dane. Onda je došao doktor i pitao kako se osjećam, bih li mogla sutra doma.

- Pa nisam baš dobro, mogu li ostati još dan, dva...

- Sutra idete doma, odrješito će doktor.

Tako je propalo moje ljetovanje u rodilištu, na besplatnoj i dobroj spizi.