Samoizolacija

Ilustracija (Cropix)

"U samoizolaciji sam već 40 godina", kaže mi poznanica koju sam trefila na zelenoj tržnici. Njoj mjera socijalne distanciranosti toliko ne škodi. Baš joj se ne ide nazad na posao, među sve te ljude, izjadala se nakon što su iz kriznog stožera najavili otvaranje dućana već idućeg ponedjeljka.

Jedva je prepoznajem sa svom tom opremom na glavi: sunčane naočale, pletena kapa s izvezenim cvjetovima i, naravno, maska. Najobičnija, zelena, kirurška. Prošli put nosila je futurističko, Mad Max pokrivalo za usta i nos. Bijela maska, sa žicama koje vire sa strane, a na mjestu ispod kojeg bi se trebao nalaziti nos trostruki filter. Izgledala je kao muha uvećana milijun puta.

Maska pomaže u samoizolaciji. Koja ne mora biti samo u stanu, u 50 kvadrata. Ako je čovjek dovoljno vješt, može se potpuno kamuflirati, poput mumije, i tad je, čak i dok odlazi u špežu, izoliran i neprepoznatljiv. To je, s jedne strane, dobro, jer ne mora uvijek pozdravljati poznanike ako mu se taj čas ne priča. Nekoliko takvih mumija pozdravilo me u gradu. Pitam tko je to. Onda čovjek odgovori taj i taj. Aha, dajem znak potvrde i nastavljam razgovor. Čisto da znam s kim pričam.

Baš mi paše ova samoizolacija, priča dalje poznanica. Skoro da se ne bi vratila u normalu. Iako je u tzv. normali samoizolirana već četiri desetljeća. Jedina razlika između onog prije i ovog sad jest što je prije oko nje bilo puno ljudi, a sad nema nikog.