Rudi je imao tutte medalje

Mnogi su pulski sportaši osvajali medalje, ali nitko toliko medalja nije imao, koliko ih je imao Rudi. I zaslužni borci nosili su poslije rata s ponosom svoje ordenje, ali Rudi je prema njima izgledao kao okićeni sovjetski maršal. Rijetki danas pamte tko je bio taj Rudi, čovjek opčinjen medaljama, koje je skupljao, ljubomorno čuvao i nosio gradom. Pa ni stih Francija Blašković iz pjesme "Storie Polesane" ne otkriva nam puno o toj personi:

"Se domisliš de Rudi 'Viva Istria' che je bija tutto medalje/ le brillava importanti sul kušin de Jozo suo amico de vin!".

Srećom, ipak ima starijih Puležana koji ga se sjećaju i to po dobrom. Kažu da je Rudi bio pravi pulski boem, ali vrijedan, ljubitelj kapljice, ali ne pijanac, okićen medaljama, ali skromna dobričina. Rudi je, kako čujemo, živio na početku jednog od uspona iz Kandlerove, obiteljski čovjek i vrsni slastičar. A onda je u egzodusu talijanskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, Pulu napustila Rudijeva žena s dvije kćerke. Rudi je ostao - osjećao se i suviše "lijevo" da bi bježao.

Ostao je Rudi sam u Puli, vozio bicikl s kasunom za sladolede koje je prodavao sve do Lungomara. Radio je i kolače za prodaju, za susjede, za djecu iz Kandlerove. A onda su Puležani počeli primjećivati promjene: Rudi se počeo kititi nekim medaljama i sve je češće počeo tumarati Rivom.

- Što su njemu značile te medalje, ne znam. Govorilo se da se propio i osiromašio, ali nije bio pijanac. Uvijek je hodao Rivom, a u Trikotaži je tada radilo možda i 500 žena pa, kada bi on prolazio, žene bi izašle na prozor i zvale ga: "Rudi, Rudi!". A on bi im mahao i odzdravljao "Ciao ragazze!". Strašno duhovit je bio. Ne, ne sjećam se prezimena, uvijek je bio samo Rudi, ispričao nam je jedan njegov susjed iz davnih dana.

Po njegovom sjećanju, Rudija je auto ubio krajem 60-ih ili početkom 70-ih baš na Rivi. Navodno se nepažljivo šepurio cestom, vjerojatno okićen medaljama.

Ma ke pegola: Rivom je tada dnevno prolazilo možda deset auta.