Pulu boli more

Ilustracija (D. MEMEDOVIĆ)

Koliko je Pula primorski grad, ali doista primorski? Živi li ona more ili joj je distanciranost od njega nekako ušla pod kožu? Čini mi se da mnogi s gađenjem okreću glavu kad na obali ugledaju ribarske mreže.

Nisu im nosnice navikle na miris mreža koje valja pokrpati. Smeta im friškin. Nisu navikli ni na oštre ribarske riječi. Slabo se na pulskoj ribarnici kupuje riba.

Puležani su primorci samo kada su u pitanje plaže i/ili Fratarski otok. Ne dirajte im te svetinje. Puležani su primorci isključivo ljeti, kada bi htjeli da obala bude njihova i da im nitko ne smeta. Zimi ih za more nije posebno briga.

Ljetni pomorci odavno su zaključali svoje brodice, konzervirali motore. Barke će eventualno obići samo nakon bure, grbinade ili ponentade, da vide jesu li izdržale cime. A konopi debeli kao da su privezali tankere, a ne istranke.

Ništa u ovom gradu ne djeluje primorski. Pulska riva nije nimalo nalik na rive u drugim mjestima uz more. Ona nije središte života grada, njome nitko ne šeće, nitko ne ćakula. Nema ni svog lera.

Nekad je ovdje bila "Kavana na obali". Barem nešto. I to poetskog naziva. Paradoksalno, ali otkako je dio obale na rivi pretvoren u pješačku zonu, tamo nema gotovo nikoga.

Pula živi neku svoju rutinu u kojoj nema mjesta za veliko plavetnilo koje nas okružuje - skoro smo na punti poluotoka. Ponašamo se kao da smo zarobljeni njime pa ga zapravo i ne podnosimo jer nas guši. A pogled beskrajan. I umirujući.

Zabaciš tunju i čekaš. I misliš si: "Bolje da ništa ne zagrize". Jer dan proveden na moru i uz njega previše je blizu savršenstva da bi ga pokvarila nečija smrt. Dobro, neću biti licemjer. Ako naiđe kakva orada, rado ću je izvući na površinu. I gledati kako joj ne paše biti na zraku, kao što Puležanima zimi ne paše biti na moru.