Puležani u tunelima

(Manuel ANGELINI)

Pula je mali grad, sve se vidi, svatko svakoga zna. Ako ne i osobno i direktno, onda znamo da je, recimo, medicinska sestra mama od one ženske čija je kunjada bila na zadnjoj fešti; ili je ovaj, što nam vozi drva, oženio malu od onog što je davno radio u željezariji… I tako unedogled. Ispremreženi su Puležani u ovom, naizgled velikom, gradu na sve strane.

Spone naših društvenih uloga mogu se i s tunelima poistovjetiti, to je uostalom napravio i Amir Alagić u svom posljednjem romanu "Tuneli" u kojima je isprepleo priču i sudbine niza Puležana i gostiju grada. Tuneli su mračna mjesta, puna straha i osame, mjesto gdje se trebamo suočiti sa samima sobom. Ali tuneli su i skloništa, oni su i podzemni drumovi koji povezuju različite lokacije pod suncem pa valjda time povezuju i ljude. Kod Alagića tunele otkrivamo u prenesenom smislu, ali nas i učestalo podsjeća na one stvarne, kao što su Zerostrasse. Da, Alagić je očito fasciniran tunelima: puljski podzemni sustav bio je okosnica i njegovog ranijeg romana "Stogodišnje djetinjstvo", u kojem je Pula bila glavni lik. U "Tunelima", pak, grad je tek scenografija za intrigantnu igru društvenih uloga naizgled nevezanih jedinki, svake sa svojom biografijom, tajnom i sudbinom. Jer moglo se dogoditi bilo gdje u svijetu da u novogodišnjoj noći i danu poslije silni i različiti ljudi jedni drugima prepriječe putove, a da toga nisu ni svjesni. Moglo se, ali priča, bolje reći priče, ipak pripadaju Puli.

Zato, kada sljedeći put kupimo cigarete ili srknemo kavu, zapitajmo se tko je ta žena u kiosku ili tko je taj starac za prvim stolom u kafiću. Kakvu oni povijest i tajnu imaju, koja je njihova stvarna uloga i poveznica s nama? I u kojem su se pulskom tunelu sve do sada skrivali?