Puležani u paukovoj mreži

Ilustracija (Manuel ANGELINI)

Puležani su zaraženi otrovom "latrodektusa" (crne udovice) i trajno su obuhvaćeni paukovom mrežom. Otrov uzrokuje nemir, a zatočenost teško objašnjivu strast prema zavičaju.

Jednom pročitana knjiga Dragana Velikića "Via Pula" iz 1988. čitatelja tjera da na sasvim drugačiji način promatra taj drevni grad bjegunaca i bjegunce u njemu. A tko knjigu ima na polici, lako će joj se iznova vraćati zbog niza slikovitih i nostalgičnih prikaza Pule kroz razna razdoblja duge povijesti. Nije to neko opširno, ali je sasvim zahtjevno štivo koje radnju razbija na više razina, lomi čitatelja i vertikalno i horizontalno, i prečesto ga zbunjuje, ali mu suptilno usađuje slike kojih će se teško riješiti - pulskih totala i detalja, mirisa mora i pinija, zvukova brodogradilišta i gardelina.

A motiv pauka univerzalan je amblem i kroz stoljeća grada i kroz roman. Puljani, naravno u prenesenom značenju, žive u naručju nevidljivog člankonošca s obzirom da je tlocrt starog grada kao paukova mreža, određen koncentričnim kružnim ulicama i zrakastim usponima prema vrhu brda, tamo gdje je nekada bio rimski castrum, potom kaštel Sergijevaca, na koncu mletačka tvrđava. Zadana je to forma koja funkcionira već tisućama godina.

"Ubiti pauka znači navući nesreću. Pauk predskazuje vreme. pauk je amajlija koja štiti do svake pošasti", piše Velikić u romanu (prva izdanja objavljena su u Beogradu, na ekavici, a lani je Puljanima predstavljeno jezično adaptirano izdanje). Nauditi pauku je nesreća, čak i kad je riječ o onoj zlokobnoj crnoj udovici koja ubodom kod stare plinare glavnom liku usađuje duševni nemir i određuje karakter. Ako su pulski usponi i ulice niti paukove mreže, onda bi i De Villeov kaštel mogao biti taj latrodectus, koji i čuva i plaši Puležane. Naravno, sve je u očima čitatelja.

Puležani su uhvaćeni u mrežu grada, ma koliko ga voljeli ili ne. Iz Pule nema lakog bijega, teško se osloboditi tih nježnih svilenih niti, istovremeno i ljepljivih i čvrstih spona.