Prosječni bilingvist

Ilustracija (Pixabay)

(Ne)zahvalno je odrasti kao bilingvist. U Puli dvojezičnost najčešće znači da dijete, uz hrvatski, uči i talijanski jezik. Sentimentalna vrijednost dvojezičnosti je neprocjenjiva. U praksi, pak, to uglavnom znači da će prosječni bilingvist lakše naučiti dodatne jezike. Da će ga, kada mu potonu sve poslovne lađe, Transcom uvijek dočekati raširenih ruku.

Bilingvist će se najčešće još u pubertetu prestati zamarati pitanjem vlastite nacionalnosti. Lako je za državljanstvo, otići će u MUP kada napuni 16 godina i dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu, tu bliješteću karticu koju će ponosno pokazati Pumi pri ulasku na Student parti. Nacionalnost je, pak, drugo. Prosječnom bilingvistu se čini da baš nije Hrvat, a još manje da je Talijan. Najlakše mu je smjestiti se pod sigurnim kišobranom dvojezičnog istrijanstva. Sve dok ne prozre način na koji multi-kulti IDS prisvaja istrijanstvo kao svoju tvorevinu. Tada prosječni bilingvist sužava prostor vlastitog identiteta, osjeća se istinskim pripadnikom vlastitog grada, kvarta, stana, svoje sobe.

Čudno je i s jezikom. U glavi prosječnog bilingvista se dva jezika konstantno miješaju i stvaraju jezični brodo. U Italiji je ščavo tvrdog naglaska, u Hrvatskoj žabar krivih padeža. Razočaranje stiže kada prosječni bilingvist, koji od rođenja s jednim od roditelja priča istrovenetskim dijalektom, shvati da taj govor oko njega umire. I sam ga više, osim u razgovoru s roditeljem, uglavnom ne koristi. Zamuckuje, ne može se sjetiti neke jednostavne riječi, osjeća kroničan nedostatak jezične spontanosti.

Na čelu svoje države, odnosno u vlastitoj mračnoj sobi prosječni bilingvist se i sam pita hoće li moći sačuvati tradiciju i prenijeti ju na buduće generacije. Hoće li tim dijalektom razgovarati sa svojim budućim djetetom - izvući taj jezični relikt iz ormara, ulaštiti ga i vratiti mu nekadašnji sjaj. Picia, to ti ga magna niente, iliti mala, ništa nisi pojela, pita se nemirni prosječni bilingvist dok pokušava utonuti u san.