Prava Šveđanka

(Borka PETROVIĆ)

Brdo smeća na Kaštanjeru. Neposredno uz dućan i osnovnu školu. Raste svakoga dana. Prošloga petka zastanem pored njega. Madraci, razbijen namještaj, plastične kante, puknuti kišobrani, vrećice sa smećem. Jedan stari odbačen televizor, kartonske kutije, iverica od polomljenog namještaja… Nema čega nema.

Fotografiram mobitelom. Uz sve probleme koje imamo s odvozom krupnog otpada nije mi jasno zašto se ovako bacaju stvari. Niti zašto ih se ne pokupi, kada su već bačene. Spremam se napisati foto-kritiku, u glavi već slažem tekst, kada ugledam - nju!

Izviruje joj samo dio, ali već se nazire ljepota. Prefarbana je bijelom bojom, ali crna od prašine. Ispod raspuknute boje skriva se drvo. Puno drvo. Iako mi nije neugodno, oprezno se osvrćem oko sebe pitajući se gleda li itko. Nema nikoga. Zakoračim hrabro preko smeća kako bih je izvukla - malena drvena kuhinjska polica pun je pogodak! Nije razbijena, niti napuknuta. Treba joj samo malo nove boje. Očito je nevoljena, odbačena od starih vlasnika, završila na hrpi, baš kao zadnje smeće.

U nedjelju sam je cijelu izbrusila, kupila joj najfiniju kanticu svijetlosive boje. Prefarbala, dala dvije ruke. Razmišljam o nekom ornamentu kao ukrasu, u plavoj boji različka. Bit će savršena za teglice za šećer i kavu. Možda i kao polica za malene kaktuse. Bivši vlasnici bili bi ljubomorni kada bi je sada vidjeli na mome zidu.

Sretna sam jer nije završila na Kaštijunu ili, kako čitam u Glasu Istre, negdje na otpadu na Kvarneru. Zadovoljna sam i zato što recikliram. Poput kakvih Šveđana koji svoje stare stvari ne odbacuju, već popravljaju, poklanjaju, prodaju za sitne pare. Imaju za to specijalizirane dućane pa čak i pravu robnu kuću u kojoj se prodaju isključivo rabljene stvari.