Po nužnicima se Pula poznavala

(Neven LAZAREVIĆ)

Da je davnih godina Pula bila suvremeni grad, u kojem pitanje nužde nije bilo neumjesna tema, već stvar praktičnosti, pokazuju danas zaboravljeni, a nekima i mrski betonski nužnici podignuti prije Drugog svjetskog rata. Razmišljali su o gospodi, čiji mjehur nije smio patiti, a manje o gospođama ondašnji gradski oci i na raznim mjestima u gradu podizali WC-e, češće samo pisaore, za besplatno olakšavanje. Bio je to, valjda, standard svake urbane sredine koja je držala do sebe, a to da su se mnogi gosti Pule čudili tim "kućicama" i nije naš problem.

Neki kažu da su pulski javni nužnici austrougarski (jer valjda su samo Austrijanci gradili u Puli), drugi sa sigurnošću navode da pripadaju talijanskom razdoblju i da su izgrađeni 1930-ih. Nisu u upotrebi, ali većina ih još ponosno stoji poput onog na Punti. Ne da se ni nužnik kod Katedrale, a iza zida na "S krivini" sakrio se još jedan zaobljeni toalet. Veliki kod "Veslačkog" i danas se koristi, na radost brojnih turista osjetljivog mjehura.

Kroz desetljeća su neki i nestali, izbrisali smo ih iz memorije. Puležan iz generacije rođene 1960-ih priča da su se kao omladinci na izlasku iz Marelice olakšavali u jednom "talijanskom WC-u" na putu do Prvomajske. Postoji li još? Tko više pamti i da je kod serpentine kod Arene uklonjen betonski "smrdljivac"?

Koliko je točno javnih nužnika izgrađeno prije Drugog svjetskog rata? Evo samo smo ih tu spomenuli šest, a možda je bilo i više tih spomenika jedne epohe i kulture. Nužnik kao nužnik, rekli bi, ali vjerojatno bi se i u njima prepoznala neka arhitektonska vrijednost. Zato ih valja i primjereno sačuvati, ako ih već ne možemo upotrebljavati. Uostalom, još su 1997. na gradskom poglavarstvu živo raspravljali da Puli nedostaje javnih WC-a, da bi postojeće trebalo konzervirati, a nove izgraditi. I dobro da su raspravili.