Pamćenje k'o u ribe

(N. LAZAREVIĆ)

"Prije dva tjedna nikoga nije bilo na tržnici, čekao se red za ući pod kostanje, među ljudima se još osjećao strah, ili barem oprez. A sada?! Kao da nikada nije bilo zaraze, svi su nahrlili, gužvaju se, pušu mi za vrat", priča poznanik iznenađen stanjem u gradu nakon popuštanja epidemioloških mjera. Zar se on i dalje plaši koronovirusa? Zar nije sretan što smo slobodni?

Istina, na tržnici je zaista puno ljudi, starih, sredovječnih, mladih, onih u penziji i zaposlenih na marendi. Ali lijepo je da je tako, da se život vratio u grad. Evo, da neki od posjetitelja ne nose maske i rukavice i da nema pregrada na štandovima, ne bi čovjek ni znao u kojoj se eri nalazi - prije ili poslije korone.

Ljudi, domaći i strani, guraju se, gaze, viču, ljube i svađaju, dodiruju, frfljaju i pljuju… Dakle, čine sve ono što bi mogli svesti pod skupne radosti s markata. Kao što smo to radili od kada je vijeka i trgovanja na otvorenom.

A onda razdragani od prijateljskih susreta i verdurom napunjenih borši dođemo kod doktora po uputnicu i zateknemo se u nekom sasvim drugačijem sterilnom svijetu. Pred ambulantom nas dočekuju zatvorena vrata, red ljudi koji u tišini čekaju da ih se propusti jednog po jednog. Pred njima stoji natpis: "Dezinficiranje ambulante od 13 do 14 sati".

Molim?! Je li ovo neki paralelni svemir? Ili realno stanje stvari? Možda podsjetnik da opasnost nije minula, da smo se i previše zaigrali? Ma, koga briga, sačekat ćemo red, preuzeti uputnicu pa se i opet vratiti na tržnicu, u gužvu, među živa bića, među naše. Tamo se i dalje volimo i mrzimo izbliza, bez distance, razmjenjujemo mišljenja, pića, zalogaje, izlučevine i mirise. Kao da nikada virusa nije bilo, kao da nismo duže od dva mjeseca bili u strahu i izolaciji.

Kao da pamtimo kraće od one ribe u ribarnici i kraće od kokoške čija smo jaja došli pokupovati.