Obećanja

(Ilustracija/Arhiva Glasa Istre)

- Tata obećao je! - viče djevojčica ocu koji na plaži nalakćen leži na ručniku. Ona i brat su na molu, brat se nećka bi li skočio. Uči koliko je naporno održati dano obećanje.

Tako je, odjednom, ljeto nenajavljeno banulo u grad za vikend. Prišuljalo se da to ljudi nisu ni primijetili. "Neki smo dan još grijali", dobacuju si najvjerniji kupači plaže. To su popodne, kao da su to činili i dan ranije, jednostavno izvadili kupaće s dna ormara i krenuli na more. I eto ih tu, kupača i ljeta i dječaka što se nećka.

- Leo, skoči, obećao si! - dovikne otac sinu s ručnika.

- Ne mogu, teško je - mrmlja Leo sebi u bradu. Zna da je voda još hladna, gotovo mutna od hladnoće. Grčevito spaja koljena pri pomisli na susret s njom. Pod još mekanim stopalima osjeća svaki oštriji kamenčić mola izgriženog od juga.

Tek se po cementnoj plaži vidi da nije još ono pravo ljeto. I dalje ima onu blijedu boju, fali joj žućkasta usijanost, blještav topao sjaj koju stekne tek u srpnju. Sve ostalo je isto, kao da je ljeto bilo i jučer. Žena pod velikim šeširom čita podeblji roman, suncem već opaljen čovjek, strovaljen u ležaljci, blago hrče.

- Skoči! - viče otac dječaku. I njegovoj je sestri već dosta. Rasplače se u znak protesta, lupi brata po ramenu i krene prema ocu. Sitni i blijedi Leo ostaje ukopan na molu. I dalje samo zuri u hladnu površinu. Kao da mu je život došao do jedne od onih ivica koja će ga obilježiti do kraja života. Obećanja.

Na livadi do mora već se sunčaju starice. Svoje su šarolike flajde objesile na uzglavlju ležaljki. Već si nose i vodu, u bocama koje griju na suncu pred kabinama, pa se njom ispiru nakon sunčanja. Za plivanje je još rano. Površina mora bezvremenski je ravna, tu glatkoću poremeti tek dječakov skok. Zadiše se dok, izronivši iz hladnog mora koje mu pritišće pluća, pokušava udahnuti malo zraka.