Nit' su snjezi, nit' su labudovi

Na sve i svakoga se čovjek može naviknuti, takva je to životinja. Na paklene vrućine, na gužve u centru Pule, na nedostatak parkirnih mjesta, na padanje fasada, na nekontrolirano razmnožavanje suvenirnica… Ali čim ugleda žohara - krik! Pogotovo, barem je takvo moje iskustvo, ako je tog kukca ugledalo žensko čeljade. Neki ga, doduše, ni ne vide, jer gdje ćeš ga zamijetiti onako crnog usred noći, već čuju ono poznato hrskanje pod obućom kada ga nagaze. A teško ih je ne nagaziti. Naime, ima ih na lopate pokraj kanalizacijskih otvora. Izmile vani čim se od ljudi malo isprazni Ulica Sergijevaca. Tada počinje njihova gozba.

Ima tome vjerojatno i desetljeće da sam kod Parka grada Graza ugledao crnu mrlju. Bila je velika nekoliko metara. Mislio sam da je netko prolio naftu. Približivši se shvatio sam da nit' su snjezi, nit' su labudovi, već bakule jedna do druge, jedna na drugoj, jedna u drugoj. I uvijek se pojavljuju na istim mjestima, uvijek izlaze iz istih otvora, u istim ulicama. Zato ne razumijem zašto nitko ništa ne poduzima. Pogotovo jer su u blizini objekti s hranom.

Možda se varam, možda je netko nešto i učinio. Naime, već dva dana nisam ugledao ni Marka, ni Ivanu, ni Sašu, da ne govorim o Antiši koji mi je prirastao srcu. Maru sam zgazio prije tjedan dana. Slučajno. Rudija namjerno. Nepozvano je ušao u zgradu. Nadjenuo sam im imena jer ih stalno susrećem, susjedi smo, a sa susjedima valja biti dobar. Sad mi fale, ali, poznavajući ovaj grad, siguran sam da ću se sa žoharima još dugo sretati u ljetnim mjesecima. Uvijek na istim mjestima i u istim satima.