Ništa za novine

Arhiva

Ako je za novine, onda ne bih ništa rekao, kazuje mi trgovac u nedavno otvorenoj prodavaonici drangulija u Kandlerovoj ulici, dok me nepovjerljivo mjerka. Danju nikad ne skidam ogromne crne naočale, a čovjeku je neugodno jer mi ne vidi oči, pa ne zna ni tko sam, ni što sam, ni što smjeram.

Doduše, to ne bi znao ni da nemam očale. Ali ipak je ugodnije kad čovjeku vidiš oči. S velikim okruglim cvikama na kljunu vjerojatno ga podsjećam na sovu, harpiju ili neku drugu grabežljivu pticu. Pitanje je uopće jesam li novinar. Nisam pokazala iskaznicu, a nije me, doduše, ni pitao. Na novinarskoj iskaznici imam kratku kosu, 30 godina manje i uopće ne sličim na sebe. Zato od nje nikakve koristi. Nije pogodna kao identifikacijski dokument.

Cvike ne mogu stalno skidati jer će se raspasti: jedva se drže na dvije vide, a još nisam kupila nove. Trgovac i dalje nepovjerljivo žmirka dok me na finjaka otkantava, a ja se još finije zahvaljujem. Doduše, sve da je i htio nešto reći, ne bi imao što jer pitanje je glasilo 'ima li turista'. A njih nema. Preciznije: ima ih, ali ne u trgovačkim radnjama. Obitelji stranih turista tumaraju gradom ližući sladoled, a pored dućana se zaustave da bi pročitali što piše na obližnjoj info-tabli: kad je izgrađena ta i ta zgrada, tko ju je i zašto gradio, i tako dalje. Onda nastavljaju hodati pogleda uprta u venecijansko pročelje obližnje zgrade dok im se sladoled topi preko prstiju. Trgovačke radnje su ispod razine njihova pogleda.