Ništa

(M. VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

Tata, tata, a šta je onaj dimnjak?, upitao je zaigrani dječarac oca dok su, u covid-šetnji, prolazili zamračenom Kandlerovom, saplićući se u polumraku o razlokane kamene ploče.

- Ništa sine, nije ništa, odvratio je otac. Majka je šutjela.

- A se tu nešto radi, opet će dječačić, znatiželjan kakav već jest.

- Bila je tu tvornica cipela, Astra, odgovara otac, iako nam se čini da je malo fulao, jer se tvornica nalazila nešto niže. Ali, to sad nije važno. U tom krugu su se, ako me maglovito sjećanje dobro služi, nalazile četiri fabrike, ako ne i pet.

- Tu su se radile cipele za cijeli svijet, nastavio je otac, pa stao nabrajati da su se šivale patike poznate marke, iako više ni to nije sigurno, koje su onda odlazile u cijeli svijet.

Obitelj je nestala u mraku Kandlerove, u kojem su se brzo izgubili obrisi dimnjaka i napuštenih tvornica. Nastavili su Forumom, pa onda Prvomajskom, gdje su razigranom dječarcu pogled prema Arsenalu, ili onome što je od njega ostalo, priječile zgrade. Ocu je laknulo jer nije morao odgovoriti na naoko teško pitanje - šta su one dizalice? Ništa, vjerojatno bi glasio odgovor.

Bilo bi komplicirano objasniti mališi da je nova firma, izrasla na propalom brodogradilištu, upravo dobila novog direktora iako još nije počela raditi. I to ne bilo kakvog, nego skladištara o kojem bruje društvene mreže. Glavno pitanje koje se na njima poteže jest kako skladištar može voditi firmu, doduše neizvjesne budućnosti, pa se onda poteže paralela s čuvenim bravarom koji je vodio državu, cijenjenu u cijelom svijetu. Ako može bravar voditi državu, onda može i skladištar firmu! Pa makar bio direktor Titanica.