Nestala trava, a s njom i zmija

"Nemoj sjediti tu! Šu, makni se zajno!" viknuo je na mene jedan susjed Štinjanac neki dan. U čudu sam se ogledala oko sebe, ne shvaćajući u čemu je problem, bezbrižno sjedeći na maloj klupici na autobusnoj stajalištu, okružena zelenilom. Zapravo korovom koji je izbijao iz betona sa svih strana i dosegnuo već razinu klupe.

- Zmiju smo čera vidili tote, skrivala se u travi. Forši je pošla ča, ali vrag bi ga zna. Da znam kako to poslati, slika bi sam tu đžunglu i posla u Glas Istre. S dvi kosilice su pasali po selu, sve samo zaprašili, suha trava je danima letila naokolo… ali ovo nisu vidili, sasuo je ogorčeno moj susjed, zabrinut da se ne bih našla oči u oči sa zmijom, a ja mu obećala o ovome napisati koji redak čim se vratim s godišnjeg odmora.

I ima potpuno pravo. Klupica na autobusnoj postaji mjesecima je stajala obrasla travom. Čak sam i lani pisala o ovom, sitnom, ali Štinjancima bitnom problemu, dodajući da bih travu sama bila počupala da upravo na tu vrstu nisam gadno alergična. Zmija zmiju vjerojatno neće, pa sam nastavila bezbrižno sjediti čekajući svoj autobus po prilagođenom, subotnjem redu. Jer, mada su na koronu gotovo svi zaboravili, Pulapromet i dalje vozi na kapaljku. Za one koji moraju do posla to je veći problem od mogućih susreta sa zmijom koja vjerojatno nije ni otrovnica. Samo joj godi što na stajalištima nema putnika.

Ova priča, na kraju, ima sretan kraj: kada sam danas krenula na posao travi ni traga ni glasa, sva je počupana! Moji suputnici najprije su hvalili mene, misleći da sam nešto već napisala, a kada su shvatili da priča još nije dospjela u novine, pojavio se novi misterij; tko je počupao travu, neki Štinjanac ili netko kome je to stvarno posao?