Nema života od sjećanja

(Danilo MEMEDOVIĆ)

Grad je utihnuo, skroz, sasvim, ostala je samo njegova arhitektura, bogato kulturno-povijesno nasljeđe, tragovi epoha koje bijahu te oko grada lijepa priroda, sada čišća nego ikada ranije. Prizori bi mogli imati naslov "Svijet nakon čovjeka". Trenutci su to da se zamislimo o svemu, za dublju introspekciju, za proživjeti i doživjeti svoj grad u mislima, imaginarno.

Čuje se samo vjetar koji svojom snagom dokazuje da još uvijek ima života, makar u tragovima, ima ponešto i cvrkuta ptica, a odnekud dopire i lavež pasa. Ima života. U nekom obliku.

Prisjetimo se pjesme Jure Stublića i grupe Film "Sjećam se prvog poljupca": "Vjeruj, nema života od sjećanja/dao bi milijardu dolara/za jedan sekund prvog poljupca". Neki će reći da sada nije vrijeme za romantiku i da bi dali tu milijardu, koju dakako nemaju, za šetnju pored mora, normalno druženje, izlazak, ples, roštilj, sportsko-rekreativne aktivnosti, dakako sve to u zdravlju i normalnim okolnostima i da su svi oko nas zdravi.

Možda ćemo nakon svega toga više znati cijeniti sitnice, vrijednost života, uživati u zori ili zalasku sunca, piknicima, ljudima, više ćemo cijeniti ljude sa svim njihovim vrlinama i manama, prijateljstva, druženja vani. Možda ćemo se zasititi društvenih mreža i htjeti samo biti vani, s najdražima, naučiti nove vještine, preokrenuti svoje živote za 180 stupnjeva, činiti dobro ne tražeći da nam se to vrati, više voljeti druge ljude i svoj grad. Biti ekološki odgovorniji. A do tada, strpljenja, puno strpljenja. Nakon kiše, možda i snijega - dolazi sunce.

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>