Nema više radničke klase

S propašću industrije propala je i radnička klasa. Posljednji takav mastodont kojemu nisu uspjeli nauditi svi ratovi od 1856. naovamo, pulski Uljanik, pao je ničice u novoj hrvatskoj eri deindustrijalizacije.

S propašću radničke klase pali su lokali koje su radnici voljeli. Jedan takav nalazio se kod tržnice, na samom rubu Trga 1. svibnja. "Alkar" je zatvoren nakon punih 47 godina kontinuiranog rada i ustupio mjesto još jednoj u nizu pekara uz koje stasaju generacije pretilih školaraca. Više nije u modi panin s mortadelom, nego buhtla iz pekare. "Za radnika u trlišu ni već mista njanka bićerin da popije po užanci", komentirao je jedan čitatelj zatvaranje "Alkara". Drugi upućuje pozdrav svim radnicima Arsenala koji su tu dolazili na kafe.

Kad bi uljanikovcima stigla plaća 13. u mjesecu, konobarice su padale s nogu od posla, svojedobno je posvjedočio vlasnik Alkara Edo Rađa. U kafiću od svega 30-ak kvadrata radio je on i još tri konobarice. Piće bi se unaprijed točilo da bi se stigle poslužiti sve mušterije.

Uljanikovci su ranih 80-ih voljeli svraćati i u kafić koji je radio u sklopu samoposluge u prizemlju hotela Riviera. "Mala, daj mi onu moju kavu", rekao bi jedan od njih u šest i pol ujutro, prije nego što će u sedam zatuliti sirena u brodogradilištu. To je bio znak da se u šalicu za kavu, skrivenu ispod šanka, ulije žestica. Pio se i corretto, kava obogaćena rakijom, da joj popravi okus. Uz žestoki žljuk žešće se radilo. Kava bi se popila brzinski, s nogu. Onda bi se radnici razmilili Arsenalom. Nekad ih je bilo i osam tisuća. Bilo je posla za sve. Sad više nema ni posla, ni radnika, ni njihovih birceva.