Nema nam spasa

Prije nekoliko dana na TV ekranima objavljena je vijest iz Ukrajine. Nekoliko autobusa s putnicima, punih ljudi koji su nosili zaštitne maske na licima stiglo je u malo mjesto gdje su trebali biti smješteni u karantenu, u tamošnje lječilište. A tamo, biblijski prizor. Razjarena gomila dohvatila se kamenja i stala udarati po busevima, tjerajući svoje sunarodnjake koji su se vratili iz Wuhana. Kordoni policije sprečavali su zapjenjene građane u nasrtaju na ljude koji su tu trebali provesti dva tjedna u izolaciji, na promatranju.

Prosvjednici su blokirali ceste. Morala je biti angažirana i vojska. Sve je nalikovalo kakvom postapokaliptičnom distopijskom filmu. Virus je trebao biti zatrt kamenjem. U korijenu.

Ovih dana redakcijski telefoni su se zažarili. Zovu zabrinuti građani, pače, među njima i zdravstveni radnici, koji se razumiju u viruse. Javljaju gdje su Talijani. Eno ih na bazenu. Jest, klor ubija viruse, ali ipak, zabrinuta je čitateljica. Gimnazijalci su bili u Veneciji, javlja majka djeteta koje nije bilo u Italiji. Oni koji su samostalno bili na karnevalu, a to nisu javili redakciji, sad bezbrižno piju kavu u Flanatičkoj. I ja ovih dana planiram skočiti u Trst. Onda ću popiti kavu u "Milanu". Najbolju u gradu.

Nema nam spasa. U međuvremenu, dok čekamo sudnji dan, umjesto prizivanja biblijskog prizora iz Ukrajine, zabrinuti Puljani mogli bi odgledati trosatni biblijski spektakl "Ben Hur". U samoizolaciji, naravno.