Nema gužve kad brza sestra napravi reda

(Cropix)

Kada bolest ili strah od bolesti stisne, najmanje što treba su duga čekanja u bolničkim čekaonicama. Gleda se tako izjutra gomila pacijenata na prvoj od tri "seanse" na Djelatnosti za kliničku citologiju u pulskoj bolnici, svakom muka, svatko drugome čita zabrinutost u očima. Ima nas 20, a pristižu i novi. Bit će nas na kraju i 30? Hoće li nastati kaos? Kad ćemo stići na red?

Nažalost, neki se ovdje zbog bolesti često vraćaju, već dobro poznaju sistem rada pa smirenim glasom umiruju druge: "Ide se po redu, brzo će to". U međuvremenu krenu razgovori među pacijentima, slušam da je prošlog tjedna otišao još jedan doktor, da je bolnica "lakša" za nekoliko primalja…

Kratke razgovore prekida sestra koja otvara vrata u utanačeno vrijeme, preuzima dokumentaciju pacijenata i jednog po jednog otpravlja na davanje uzorka. Ubrzo se i red drastično skraćuje pa je sada već i svima jasno da dugog čekanja neće biti. Sistem očito postoji, sve je lakše kada je organizacijski dobro posloženo.

Rutinu u uskom hodniku povremeno prekidaju "bijele kute" u prolazu, pozdravljaju imenom svoje negdašnje pacijente i pitaju ih za opće stanje. Dakle, ima ih kojima je još uvijek stalo?

Sutradan nas sestra opet dočekuje spremna, proziva poimence, bez imena na papiru. Kako nas sve zapamti? Ne stigneš se ni zamisliti, a već si obavio dnevni ritual predaje uzorka. "I još sutra pa se vidimo sljedeći tjedan za nalaze".

Možda bi netko i zagalamio, požalio se, zagunđao zbog nečega, ima nas svakakvih, ali jednostavno ne stigne - ušutka ga brzina i organiziranost sestre kakva se rijetko viđa. U brzini zabrinutim pacijentima još stigne i osmijehe podijeliti. A tko zna koliko ih još ima za obradu na citologiji toga dana?