Neće meni radi korone u vrtu biti koruna!

Subota popodne. Sunčan dan, prekrasan. Gotovo idiličan. Samo da nema te nesretne korone. Ljudi ispred jednog trgovačkog centra uredno stoje u redovima. Podugačkim, s maskama na licu, strpljivo čekaju na suncu. U trgovinu ih redar pušta u grupama. Prije toga dezinficiraju im ruke. No, prevelikog straha očito nema.

I dok bi neki pomislili da kupci čekaju za nasušni kruh i mlijeko, ili možda meso, stvarnost je sasvim drugačija. Čeka se, ne biste vjerovali, za cvijeće. Dobro, neki izlaze iz dućana i sa sadnicama krušaka, lovor-višanja, a mnogi su na svoja kolica jedva ugurali poveće zemljane lonce i teške vreće zemlje za sadnju. Za cvijeće, za povrtnice, posebnog humusa za hortenzije….

Priču mi prepričava susjeda koja je u redu stajala, i to više od pola sata, kako bi kupila sadnice ljetnica. Veli, ništa je ne može razveseliti više od pogleda na rascvjetani vrt, a sada joj baš treba veselja. Saditi se, mora, tvrdi mi, jer tako prkosi svemu što se događa, prizivajući u mislima neka bolja vremena, bez straha od virusa. Kada je već bila u centru kupila si je, priča mi dalje, i sadnice jagoda, tikvica, paprika, pomidora…. Tko zna kako će se situacija razvijati - cvijeće se, ma koliko lijepo bilo, ne može jesti.

- Neće meni radi korone u vrtu biti koruna! Moramo biti spremni, zemlja nas hrani, priča mi potvrđujući tako ono što su mnogi ovih dana osvijestili; biti samodostatan zlata vrijedi, pa i ako se radi o samo pokojem pomidoru ili tikvici.