Ne diraj mi uspomene

Pulski Korzo 1981. godine (Arhiv Zlatka Gotovca)

Sve ono što je starije je bolje, sve što je drevnije, što ima patinu vremena je bolje - čini se prema komentarima koje nalazimo uz stare fotografije Pule i okolice na raznim Facebook grupama.

Istina, ljudi su u posljednje vrijeme proveli puno vremena kod kuće, i nakon što su napravili generalku stana ili pak to odgodili za neka bolja vremena, krenuli su sređivati albume fotografija. Neki su počeli i objavljivati te sjetne fotografije po društvenim mrežama, a najviše na Facebook grupama Puljani, grad i neka prohujala vremena, Pula u doba Jugoslavije ili pak Polesani de Pola.

Koliko nostalgije izazivaju pojedini prizori, poput slika pravih gradskih restorana u centru grada, kojih je nekad bilo desetak, dok je danas sve usredotočeno samo na sezonsku turističku ponudu. Pa sjećanje na mliječne restorane, za koje mlade generacije niti ne znaju da su postojali, nekadašnje diskoteke - Piramida, Hotel Pula, Circolo, Hotel Brioni, Tini, Miraž, Marelica, zlatno doba kafića, ili pak turistički kompleksi u nastajanju.

Tek otvorene Zlatne stijene, Splendid, Punta Verudela u izgradnji, terase, sindikalne fešte i druženja - sve je to popraćeno nizom komentara, kao i fotografijama lijepo uređenih ljudi kako odlaze u kupovinu, primjerice, do knjižare u centru grada. Takve fotografije pobudile su prave izljeve emocija, posebice kod starijih Puležana.

Robna kuća "Pula" je u tim reminiscencijama za mnoge posebna - kako za one koji su tamo radili tako i za one koji su tu provodili djetinjstvo i mladost, vozeći se, kaže se, prvim pokretnim stepenicama u Puli.

Nostalgija i uspomene na sve to možda su još jači iz razloga što je toliko toga netragom nestalo, uništeno, a supermodernizacija i novi trendovi su nešto relativno. Uglavnom sterilno. Bez mogućnosti stvaranja nekih značajnih uspomena. Barem se sad tako čini.