UZ ZATVARANJE CYBERA: Svi su ga voljeli, baš svi. On je bio pravi svijet, ona gradska Pula koja se druži samo u pješačkoj zoni

(snimila Mirjana Vermezović Ivanović)

"Zašto je baš on morao umrijeti, a bio je tako dobar", prvi je komentar nakon inicijalnog šoka o iznenadnoj smrti drage nam osobe i poznanika. I onda krene: "Nema pravde, uvijek nastradaju oni najbolji". "Zašto baš on? A svi su ga voljeli, baš svi"…

Istina je. Svi su voljeli Cyber cafe, taj neobični kafić između Flanatičke i tržnice. Daleko od cybera, on je bio pravi svijet, ona gradska Pula koja se druži samo u pješačkoj zoni. U njemu je bilo staro i mlado i ono između. Penzići su tamo navraćali kada bi išli iz Doma zdravlja na tržnicu ili obrnuto, a u vrtu, na terasi koja bi se poetično mogla nazvati bašta - apoteka.

Gdje ćeš bolje? Idealno, zar ne? San svakog penzića. Pored njih mlađarija - studenti i srednjoškolci. Pored njih opet boemi kao dio inventara uz macu koja je tamo lijeno i elegantno obilazila poslovnjake, bankare i prijateljice na kavi koji su na možda najugodnijoj "skrivenoj terasi" na otvorenome pili kavu ili se prepustili trenutku dokolice. Pored njih povremeno, ali i sve češće turisti koji bi slučajno ondje, ali i sve više po preporuci navratili na cugu ili kavu uz dobru mjuzu i još bolju opuštenu atmosferu. Da, Cyber je bio logična zamjena nikad prežaljene Foške. S time da je Foška bila finija s dobro promišljenim stilom, a Cyber koji veze nije imao s nazivom je bio tako nekako opušten, prirodniji, vintage na onaj barski i kafanski način kakav treba biti gradski cafe bar ili birc.

Kažu da riba smrdi ili miriše od glave. Pa kakav vlasnik, takav kafić. Tako je i Cyber, baš kao i Foška imao cool vlasnika. Lidija i Branko bili su Foška, Željko Herceg bio je Cyber. Vlasnik s najboljim radijskim glasom bio je sve, i dobavljač i psihoterapeut, što mora biti svaki pravi barmen, ali i poštenjačina koju je slomila corona, veliki namet i mrtav grad.

Radio je pošteno za poštene male ljude. I nije se obogatio, kao ni Lidija i Branko iz Foške. Negdje potkraj 2020. godine razgovarali smo u zatvorenom kafiću prepunom neplaćenih računa. Bio ga je primoran zatvoriti i prebaciti se na građevinu.

"Bilo je ratova, kriza i ovo nije kraj svijeta. Kraj svijeta je za one koji se teško mijenjaju. Kruna je u prihvaćanju, prije prihvaćanja nema promjene. Eto, već su i izmislili riječ za odmak od prijašnjeg normalnog u novo normalno, a to je prihvaćanje promjene, rekao mi je Željko Herceg s dozom tada toliko potrebnog optimizma i glasom koji je ulijevao nadu. Tada mi je rekao da prepušta kafić obitelji, ali ipak smo ga tamo viđali jer Cyber je bio više od posla, bio je život, imao je dušu, i zato je kao i svi ljudi dobre duše - umro. Nije izdržao koronu i neke neriješene vlasničke odnose, ali ni dan koji u Puli traje do dva popodne, a poslije postaje mjesto za meditaciju i spavaonica za turiste.

Posljednji među dobrima, otišao je kao i Foška, klub Uljanik i sve što za sobom nosi pridjev - urbano. A bio je tako dobar…