Mora da boli

Unsplash

- Doktore, boli!

- Je l' boli? Mora da boli.

Tako je, otprilike, tekao kratak dijalog na relaciji zubar - pacijent u ambulanti pulske Vojne bolnice negdje potkraj 70-ih i početkom 80-ih godina. Nalazila se u prizemlju desnog krila, na mjestu gdje je danas internistička onkologija. Raspored prostorija lako se prepoznaje i danas: nije se puno ulagalo u proteklih nekoliko desetljeća. Sve je ostalo isto: zidovi su na istom mjestu, raspored prostorija ostao je nepromijenjen. Jedino više nema zubarskih stolica. I čika Zube.

Tad se nije puno držalo do nekakve anestezije, sredstava protiv boli. Špunta se davala samo u krajnjim slučajevima, za vađenje trajnih zuba s dubokim korijenjem. Valjda. A i špunte su tad bile konjske, za razliku od današnjih koje jedva osjetiš.

Nama djeci špunte nisu trebale jer smo imali mliječne zube, Njih bi izvadio dok si rekao keks. A onih nekoliko trajnih nisu se stigli pokvariti da bi morali biti izvađeni.

Elem, čika Zubo s početka priče nije volio kad djeca zapomažu i migolje u stolici jer ih boli dok im brusi zube. To ga je ometalo u radu. Odmah bi ga uhvatila nervoza. Boli jer mora da boli! U tom je trenutku najbolje ukočiti se razjapljene čeljusti i ne micati se dok zub ne bude gotov. Čika Zubo je bio strog, kod njega nije bilo trte-mrte, ali je zato bez greške popravljao zube. Kod njega nije bilo ispadanja plombi i naknadnih intervencija kao kod nekih drugih koji su voljeli divaniti pa bi zaboravili na posao.

U čekaonicu bih obično stigla u 7 sati, prije škole. Iz ordinacije se čuo zvuk svrdla, poput ose koja zuji iznad glave. Onda bi se osjetio miris bolnice, nekakvog dezinfekcijskog sredstva. Čika Zubo bi brzo prozvao. Bilo je važno ne cviliti na stolici. Zubo bi odlično obavio posao. Onda bih potrčala bulevarom prema školi. Da ne zakasnim na sat.