Miševi na Fratarskom

(Arhiva)

Sunce je zagrijalo unutrašnjost šatora već oko sedam ujutro. Probudio se potpuno orošen znojem. Zbacio je vlažnu vreću za spavanje sa sebe i izišao van. Obrisao je čelo, popio gutljaj mlake vode iz boce. Enver opet nije prošao. Možda više ni neće. Možda se vratio u Sibir.

Spustio se do bifea. Nije bilo skoro nikog, a i bife nije radio. Svejedno je preferirao tamo popiti kavu koju bi skuhao u kampu. Osjećao je vonj vlastitih pazuha u nosnicama. Jedan je stariji par sjedio za stolom iza njega. Govorili su da se nikada neće vratiti na Fratarski. Štakori mi nisu dali spavati, rekla je žena. Čula ih je kako noću grickaju vrećicu za smeće koju je pustila na podu. "A kako i ne bi", pomisli on. "I nisu štakori, nego poljski miševi", gotovo mu izleti iz usta.

Popodne je prošetao po otoku. Prostor iznad Uvalice bio je gotovo prazan. Od kampova su ostali samo kockasti sanduci omotani ceradom. Čudno. Kao da su jučer ljudi posvuda rastezali one zelene zavjese i zauzimali više mjesta nego što im treba.

Ogladnio je. Odlučio je ići u ribe. Došao je do mola i odvezao barku. Vukao je panulu i ulovio dva šura, a onda mu se sve zapetljalo. Pokušao je odmrsiti najlon, ali je brzo odustao. Vratio se u kamp. Ispekao je ribe na tavi i pojeo ih rukama, prljavim od ribljih ljuski i zemlje. Popio je pivo i shvatio da je sit. Zatim je otvorio još jedno i neko vrijeme osluškivao noć. Grad mu je blijedio u sjećanju. Ostat će ovdje još dugo. Dok potpuno ne zahladi.

Pokupio je riblje kosti i pustio ih pored šatora. Ušao je u šator i uvukao se u vreću. Kada je sve utihnulo, začuo je miševe. Probijali su se kroz granje, a zatim se okomili na riblju lešinu. Dok je tonuo u san, na trenutak mu se učini da glođu i njegovu sirovu dušu.