Manijak s uspona

Devedesete su. Ratno doba. Dvije djevojke vraćaju se iz škole koja se održava u popodnevnoj smjeni. Zimsko je doba i mrkli je mrak. Kako bi skratile put od škole do Šijane, upućuju se serpentinom pored Arene. Mrak je, rasvjete nema.

Zajedno su već sto puta ovuda prošle, čavrljaju i nije ih strah. Ili ga razgovorom prikrivaju? Korak po korak i uskoro su na vrhu, izaći će pod svjetlo lampe. Kadli iza čempresa izviri sjena. Rekao bi Edo Maajka: Prikaza.

Ne vide mu lice, on dahće sve glasnije, šapuće im besmislice, lascivan je, prost. Kreće prema njima. Djevojke nemaju vremena za razmišljanje, bježe. I to, k vragu, svaka na svoju stranu. Brža ga odlučuje pretrčati i ubrzo izlazi na cestu. Sporija se okreće i trči nizbrdo. Nada se da joj je to pametna opcija. Trči koliko je noge nose, iako u tjelesnom nije briljirala nikada. Još uvijek ima traume od kozlića koji nije mogla nikako preskočiti. Srce joj je u petama, jedva diše dok manijak trči za njom. Čuje mu korake. Sve je bliže.

U jednom trenutku muk - zastao je. Hvatajući se za prsa, uspijeva se dokopati sigurnosti ceste. Traži pomoć prolaznika i, nakon prvotnog šoka, polako shvaća da joj nedostaje lijeva cipela. Ostala je negdje na serpentini. Mračnoj, okruženoj zloslutnim čempresima.

Boji se za svoju prijateljicu, gdje je, je li ju manijak uhvatio? Zajedno s prolaznikom, sada zaobilaznim putem, onim kod Mađara, dolaze na vrh serpentine. Prijateljica je ovdje, gleda u mrak i čeka. I dan-danas dvije se, još uvijek najbolje prijateljice, ne mogu složiti je li ju ova napustila ili je samo spašavala svoju glavu. Cipelu nikada nisu pronašli. Manijaku je ostao trofej. Tko zna koliko je žrtava na ovaj način preplašio?

Danas je serpentina osvijetljena, nema ni grmova iza kojih bi se manijaci mogli sakriti, a kamoli stabala. Pula je siguran grad.