Kvartovi su (bili) zakon

Ilustracija (Pixabay)

Nekada je svaki kvart imao svoju specifičnost, svoje miće butižine, štandove, sastajališta, nonice ispred kuće koje čavrljaju u večernjim satima. Potom je, kod nas, ali i drugdje, uvjetovano svim promjenama u načinu življenja, rada, prelaskom na virtualno druženje i na distancu prije distance, većina kvartova postala tek spavaonica. Ljudi dolaze, odlaze, a niti ne znaju tko su im susjedi, kamoli tko živi u susjednim zgradama i života ispred zgrada je sve manje. Dakako, čast izuzecima.

Niti djeca se ne igraju kao nekada ispred zgrada. Veruda jest još specifičan kvart, tržnica, uslužne djelatnosti, pa mnogi i iz grada dolaze ovdje po špežu jer po gradu nemaju gdje parkirati i onda se malo stvori ta intimnija atmosfera. Šijana isto, uz svoju eko-tržnicu i neke druge specifičnosti, no neki su kvartovi postali prave spavaonice - nema dodatnih sadržaja, površina gdje bi se ljudi mogli družiti, a niti nema ljudi, svi su tek u prolazu.

Kako je sve to izgledalo recimo osamdesetih? Šumica pored svakog stambenog kvarta prepuna djece u svim mogućim igrama, od veranja i penjanja po stablima, lovice, lastika, gotovo da i nije bilo površine bez djece, igre, vike, cike.

Potom, u večernjim satima grupe mladih iz istog nebodera, zgrade, kvarta prema nekoj od pulskih diskoteka. A istovremeno, odnosno u nešto ranijim večernjim satima, nonice ispred kuća veselo čavrljaju. Po principu za svaku generaciju ponešto. I potom, gotovo preko noći sve se promijenilo i došla je distanca prije distance. Kvartovi su nekada bili zakon.