Korporacija

Ilustracija (Pixabay.com)

Kad opći uvjeti uzmu stvar u svoje ruke, situacija postaje ozbiljna. Žena s dvoje djece sjela je u pulski Cinestar. Svjetlo je još upaljeno i djeca, naivna kakva već jesu, nonšalantno zašuškaju vrećicom čipsa. I tad čine kardinalnu grešku. Neugodno šuškanje, koje zna ići na živce za projekcije filma, alarmira osoblje kina i, taman kad su djeca, ništa ne sluteći, prinijela prstićima komadić prženog krumpirića ustima - paf!

Žena iz kina zgrabila je vrećicu i ukusan sadržaj. Djeca su ostala razjapljenih usta. Majka je u šoku. Ali, nije samo njoj neugodno. Žena obilazi posjetitelje i redom oduzima nepoželjnu robu.

Posjetitelji ostaju bez grickalica. Sad je kasno da kupe kokice u kinu. A i prisjele su im, nakon neugodnjaka koji su im priuštili. Cinestar djeluje po načelima stroge korporacije. A s njima nema trte-mrte.

Zna se što se u kinu smije, a što ne smije. Postoje opća pravila. Nema tuđe robe, samo njihove. Pa ne možeš ti u restoran unositi svoju hranu! Dobro da nisu donijeli pečenu prasetinu umotanu u kariranu kuhinjsku krpu pa je stali rezati na daščici. Tako djeluje korporativni um. Nema tu njegovanja nekakvih finih odnosa s kupcem kojeg će se, pa ako je i pogriješio, diskretno upozoriti da se hrana ne unosi.

Nikad nisam ušla u pulski Cinestar. Ne volim kad ne znam koliko košta gledanje filma. Od ponedjeljka do nedjelje do 17 sati 29 kuna. Od ponedjeljka do četvrtka od 17 sati 36 kuna. Od petka do nedjelje od 17 sati 39 kuna. Sve to samo za 2D film do 120 minuta. Za dulji se ekstra plaća. Ako želiš sjesti u sredinu, dodatno plaćaš. Skrivena pretpremijera 35 kuna. Nju skupo platiš a da i ne znaš što kupuješ.

Od tolikih brojki može zaboljeti glava. Sva sreća da čovjek može birati u koje će kino. Tko ne želi da ga melje korporacija, može otići u ljepše i jeftinije gradsko kino. Gdje ga neće gnjaviti oko grickalica. Kamoli ih oteti.