Koliko para, toliko muzike

(M. MIJOŠEK)

Moćno je zvučala i izgledala američka rock atrakcija Foo Fighters u dvije večeri rasprodanoj Areni. Čulo ih se od Stoje do Štinjana, a vidjelo samo ako si platio. Da, gledanje je bilo samo za one koji su imali kartu jer je amfiteatar doslovno bio "zavijen u crno".

Prvi dan debelim slojevima crnog najlona, a drugog dana još dodatno pojačano debelom plastificiranom ceradom. No, organizatoru ni to nije bilo dovoljno pa su se pojačali i momcima u crnom ne bi li čuvali ogradu kao oltar domovine.

Ne možeš ni prstić provući, a kada bi na trenutak ugledao djelić nečega - srce puno kao da si u prvom redu. Malo ti za sriću triba! Čemu to? Koliko para, toliko muzike? Pa i kada je koncert rasprodan i Arena puna k'o šipak? Kome smetaju glavice izvan amfiteatra, neizostavan dio svakog događanja u Areni? Jer, to je Pula. Ideš đir s djetetom, partnerom, roditeljima da osjetiš malo taj šušur.

I nije to pulsko žicarenje, pulska tapija. To je Pula. Neki nepisani kodeks publike izvan Arene. Kao klinci svi smo preskakali ogradu za filmske projekcije, ali da ne idemo dalje s nostalgijom jer ćemo vjerojatno dobiti odgovor da su se vremena promijenila i u kapitalizmu novac je jedino mjerilo sreće i užitka. Humanost je počela i završila na prodaji plakata benda, čija je zarada išla nezaposlenim uljanikovcima. A vjerojatno je i njih bilo u šetnji oko Arene koji su mislili pogledati koncert preko ograde. No, njima je ionako crno pred očima… već odavno.