Kiosk i sladoled

(Snimio Duško Marušić Čiči)

Pao je i kiosk. Nakon poslovnica dviju banaka koje je, po svemu sudeći, dokrajčila propast Uljanika, iako službeno o tome nema ni slova, nedavno je nestao i kiosk kod biroa rada. Zatvaranje je proporcionalno rastu brojki na birou. Što više radnika ostaje bez posla, to se više radnji, banaka i ostalog zatvara, uključujući trafike.

O kiosku kod biroa postoji više sjećanja, ovisno o perspektivi pripovjedača. Nije ondje bio dva desetljeća, kad je sladoled koštao dvije i pol kune, kao što spominju neki Puležani, nego je tamo više od 40 godina, kad je sladoled koštao dva dinara. I slastičarnica se nalazila u kiosku smještenom odmah pored trafike s novinama. To je bilo doba kad su se djeca mogla najesti sladoleda, jesti do besvijesti, dok im ne dođe zlo. Danas je sladoled luksuz zbog kojeg se može bankrotirati ukoliko se redovito konzumira jer jedna kakti fensi kuglica košta deset, 12 pa i 14 kuna. Nema više po tri kuglice svakom djetetu i roditeljima pride, a novčanik pun.

Trbuha punog sladoleda djeca su se mogla baciti na Alana Forda, Stripoteku, Zagora, Bleka Stenu. Uzalud su ih očajni roditelji strašili da će od stripova poglupiti, da će im iscuriti mozak uz to jeftino štivo, da neće 'završiti škole'. Eno vidi Elvisa, on će biti doktor, uči, a ne čita stripove, zdvajala je jedna majka. Tad nije mogla znati da Elvis nikad neće postati doktor. Djeca, srećom, nisu slušala roditelje. Nakon sladoleda, na želudac je nabolje lijegao strip. Kiosk kod biroa, iz perspektive djeteta, izgledao je postojan poput Arene.