Kavica spasa

Ilustracija (Pixabay)

Šminka na ustima, maskica u rukama, kaput iznad pidžame i pravac kiosk - na kavicu točno u podne. Tako je, nekako, nadrealno kakva je i prije godinu dana bila svakodnevica, izgledao odlazak na kavu, odnosno coffee to go u kiosk, u ovom slučaju, Tiska u Šijani.

Bio je to vrhunac dana u danima lockdowna. Onaj trenutak normale. Pauza od posla od kuće, kada si se izvlačio iz papuča i odlazio, nerijetko u pidžami po kavu na kiosk. Bilo je to više od kave. Bila je to kartonska šalica koja je ulijevala nadu i čuvala nas da ne poludimo.

Na pristojnoj distanci uvijek bi se dogodio neki usputni razgovorčić, small talk, netko drugi izvan četiri zida. Ta ista kava uzimala se za šetnje u prirodi, Lungomare i bila je to baš kao i u kafiću: trenutak socijalizacije ili tada normalizacije u hodu. Da, kada je život bio stand by, kava je bila u hodu.

Od tada, a i prije toga volim hodati s kavom u ruci. Prvo jer sam kavoman, drugo, nekako mi je dobar taj osjećaj, baš je gušt, uostalom i svi tako rade u velikim gradovima. Pula nije velik grad, a Puljani kavu baš kao i svi Hrvati obilato ispijaju po kafićima pa je ponovno otvaranje kafića nakon lockdowna bio praznik za mase.

Kava se opet počela piti po kafićima i isto se tako može kupiti u kiosku gdje se, osim kave, mogu platiti računi, kupiti dozvoljena konoplja, mobitel, pegla a kako se stvari odvijaju možda će prodavačice ondje ubrzo raditi i brze covid testove. Sve se može u kiosku, osim kave, u Puli. Nadasve bizarna odluka pulske vlasti.

Ako se to radi za spas ugostitelja, teško da će tih nekoliko kava s kioska ugroziti promet ugostitelja, jer većina u kafiću pije kavu i pročita novine koje pak ne kupuje na spornom kiosku. Jedna novina i stotinu kava. I tko je sada tu na gubitku?