Karantena s pokrićem

(Marica KOŠTA)

Koronavirus je paralizirao svijet. Sve je stalo. Svijet je stao. A Pula ista. Prazna, tiha, apatična ili romantičarski sjetna - prije, za, a vjerojatno i poslije koronavirusa. Masovnih okupljanja nije bilo nikada, na događanjima, izložbama i promocijama nema previše ljudi, još manje po restoranima i kafićima. Tako ako, nedajbože, dođe do karantene, Puljanima i neće teško pasti. Većinom su doma, komuniciraju na pristojnoj udaljenosti, nema one južnjačke srdačnosti pa se i ne ljube previše. Više nego dobro! Urođena predostrožnost!

Centar grada je sablastan. Izgleda kao grad u karanteni. Nigdje nikoga. Kada padne mrak čuješ samo zvuk vlastitih koraka i sretneš samo pokoju lijenu, dobro uhranjenu macu kakvih je grad pun. To su one koje su se preselile iz Uljanika jer tamo više nema ni - miša. Prije mjesec dana, kada se korona događala negdje drugdje, večernja šetnja gradom do, recimo, Šijane, izgledala je tako da na ulici nije bilo nikoga. Baš, baš nikoga. Nula. Samo nekoliko automobila.

Indolencija kao konstanta u novim je prilikama ljekovita! Ali, neće ni to vječno trajati. I nije kraj svijeta. Nakon virusa čeka nas recesija. Nova prilika za pulsku depresiju. Da ne bude bezrazložna. Ali, to ne mora biti i estetska depresija. Zato: stavi cvijeće na prozor, ukrasi balkon, nasmiješi se kad dobiješ kavu, sredi se za grad. A gdje je grad? U karanteni. Samovoljnoj. Sva su mjesta na svijetu ista, ljudi čine mjesto.