Karanfili i bombonijera

Ilustracija (Unsplash)

Zatoplilo je. Na tržnici su se pojavile prve mimoze. Nježne, osjetljive, predivnog mirisa. Prvu mimozu sam dobila davnih 80-ih godina za 8 mart.

Dan žena, 8. mart, meni osobno najdraži praznik. Majci sam uvijek na taj dan kupovala karanfile, i to crvene, unjele. Dakle, one najjednostavnije, ali intenzivnog mirisa. Kupovala sam ih u Medulinskoj ulici, u rasadniku Istrasjemena. Zamatali bi se uz malo pitome šparužine u celofan, uz njih bih kupila bombonijeru u Krašu na Giardinima, kraj Ghetaldusa.

Volim karanfile. Otac je često nosio karanfil u zapučku revera, nona ih je imala u vrtu, one male, roza koje šire miris doslovce u krugu od 20-ak metara.

Majka bi za 8. mart obavezno, poput mnogih žena u to doba, išla kod frizerke, nakon toga na feštu. Ponekad u restoran Varaždinku, ponekad u restoran Istru, Goricu, Stari grad, Ginu. Uz frizuru, obavezno i nova haljina ili kostim. Majka je bila vrhunska krojačica koja je majstorski zanat završila kod Talijana Santinija. Nije joj trebala Burda za vađenje kroja. Imala je svoje tabele, metar, drvene štampe, prvoklasan pamučni konac za heftanje te svileni za šivanje. Očeva sestra bi donosila materijale iz Italije. Kao da i sad čujem njezin glas dok me učila šivati:“Oriana, zapoštaj, roba mora vajka biti znutra lipše, čistije zašivena nego zvanka.”

Svila, muslin, batist, gabarden, kamelhar, kašmir, albanski pamuk visoke, ako ne i najviše kvalitete.

Kako sam odrastala, tako sam znala za 8. mart s njom sjesti, otvoriti bombonijeru u ambalaži prikladnog cvjetnog uzorka, dok bi majka iz regala donijela liker Apricot ili Ovo brandy. U regalu je bilo uvijek i vinjaka Cezar uz rakiju od rude i poneka skrivena Domaćica.

I jedna Oriana Fallaci, jedna La pasionaria i Non pasaran…