Kameni ugljen

Ilustracija

Zimska večer podno Forta San Michele, narodski rečeno, utvrde podno brda, na kojem su smješteni Opća bolnica Pula i Studentski dom sada. Miris dima iz peći na drva. Prepoznajem miris hrastovog drva. Cijeli život se grijem na drva, ali nekad sam se grijala i na ugljen. Ekološki sada možda neprihvatljivo, ali između kanti nafte i smrada, plina na bombolu, skupe struje za termo peć, uključivanje na jeftinu struju, kasnije teledirigiranu, drva su meni jedini prihvatljivi izbor.

Ugljen koji se kupovao u skladištu građevinskog materijala Veletrgovačkog poduzeća Istra. Lignit, kameni ugljen. Kameni ugljen, visokog sjaja, koji je dugo držao žar. Stizao je vlakom, u velikim pločama koje su se komadale sjekirom. Još danas se naziru tračnice koje su do skladišta vodile s glavne željezničke stanice.

U Gimnaziji "Branko Semelić" smo redovno zimi, kroz prozorčiće, koji su gledali na pločnik Zagrebačke ulice, ubacivali ugljen namijenjen grijanju škole koji bi se dopremao kamionom.

Zadaća redara bila je, između ostalog, donijeti pocinčani sić drva i ugljena u razred. U školi smo se grijali na štuvu, furunče. Uvijek smo birali mjesto što bliže peći. Profesorica Olga Franić, Crna Frana, zimi u kaputu i suknji od istog vunenog materijala, s pletenim šalom preko bubrega. Krede u boji, karta i sat povijesti može početi. Žena koja nas je nekonvencionalnim metodama naučila kako učiti s razumijevanjem. Drvo za ogrjev se najčešće nabavljalo posredstvom lugarice Luce. Žena vječno odjevena u lugarsku uniformu, kratke sijede kose i neprikosnovenog poznavanja šume i konfina. Koliko puta je pomagala ljudima kad nisu imali novca za platiti.

Karbun i kavarice. Kava, kova, rudnik. Kamioni koji su vozili radnike u Rašu iz Pule, Vodnjana, Savičente... Kavarice kao početak javnog prijevoza u Istri. Karbun i jedan Alija Sirotanović, radnik udarnik, na novčanici od 20.000 dinara. Dvadeset hiljada dinara, dvadeset tisuća dinara, dvajset tisoč dinarjev, dvadest iljadi dinari. Anno Domini MCMLXXXVII.