Kakofonija

Ilustracija (Pixabay)

Koktel majstor uvija se u ritmu muzike za ples dok u metalnoj posudi kemija nezaboravan ljetni koktel. Muzika probija bubnjiće. Nekoliko metara dalje, na drugom "flooru" neke druge note miješaju se s prvima.

S trećeg "floora" teškom mukom probija se zavijanje nečeg što bi se moglo definirati kao miks zabavne i narodne muzike. Slijedi četvrti "floor" sa svojim notama. Peti je možda nešto podnošljiviji. A sve je skupa, smiksano i isporučeno - nepodnošljivo.

Sve te pozornice nisu raspoređene u nekakvom klubu na rubu grada.

Problem je što su se zgurale na jednom mjestu, na Korzu, stvarajući neugodnu kakofoniju, bolje reći kakafoniju, buku koju je teško izdržati i dok se tih minutu-dvije, sa sirom u ušima, probijam rubom Korza. I pritom ne stignem ni pomisliti na sirote stanare koji teror moraju trpjeti svakodnevno, višesatno. Pitaju se zašto je Zrće baš u Puli, u centru grada, ispod njihovih prozora.

Da stvar bude nadrealnija, u svoj toj mješavini glasnih zvukova i žamora, na stolovima jednog od kafića, pod fluorescentnim ljubičastim svjetlom uglavljenim u suncobrane, nalaze se nargile iz kojih gosti povlače dim. Na mjestu kafića koji uz koktele nudi nargilu pod ljubičastim svjetlom, 80-ih se nalazila prodavaonica Kluz ispred koje su se okupljali punkeri. Punk's not dead. Vadim sir iz ušiju, stavljam slušalice i prešaltavam se na Exploited dok prolazim Korzom.