Ja sjećam se

Pulski Korzo (Arhiva)

Nedavno sam odgledala film "Toma" koji me svojom glazbenom podlogom vratio u svijet mladosti, prošlosti moga grada. Konac 70-ih prošlog stoljeća, bašta Doma JNA, Predrag Živković Tozovac, Predrag Gojković Cune, Lepa Lukić.

Nikad nisam slušala tu vrstu glazbe, ali sam kroz ogradu gledala lijepo odjevene žene, muškarce u odijelima. Prizivali su sliku glamura koji se jedino još mogao doživjeti na fešti "Bila noć" u hotelu Brioni i dočeku Nove godine.

U zgradi Doma armije disco Marelica, bašta a iznad nje disco Uljanik. Dok bih čekala red za Uljanik razmišljala sam kako je akustika odlična i kako "narodnjaci" žive u idiličnom suživotu s rockom.

"Nights in White Satin", prva singlica koju sam dobila na poklon, a koncert Zdravka Čolića 1980. godine u rasprodanom domu "Savo Vukelić", prvi na koji sam samostalno otišla.

Naviru sjećanja na prvi sentiš "Crni leptir", na marelicu sa šlagom u kavani "Jadran", na tzv. male mliječne. Restorane u kojima se prodavalo i jelo vrhnje, jogurt, svježi sir, kruh. Na "Mirnu" i pržene lignje, na pulsku ribarnicu s bazenima sa slatkovodnom ribom. Na prvi hot-dog u dvorištu "žute škole" kod barba Sime koji nam je znao davati na dug, a puno puta bi "zaboravio" naplatiti. Sjećanja na jutarnja pješačenja do Gimnazije "Branko Semelić", prolazeći pored "Vesne" ispred koje bi bile košare s kruhom, limovi s burecima, jogurti, novine. Uzeli bismo što bi nam trebalo za jesti, ostavili novac i nastavili dalje put škole. Ako nismo imali novca, zapisali bi nas i donijeli bismo sutra, prekosutra. Nikome nije palo na pamet uzeti a da ne plati.

Ja sjećam se, te

Ja sjećam, te

Ja, te