I puče puška na stanciji Coceich

Ilustracija (Pixabay.com)

Ove je godine, 17. siječnja, bila stota godišnjica smrti Bože Gumpca, a nije ni simbolično obilježena niti mu se posvetio koji redak u novinama, rekao nam je pulski povjesničar dr. sc. Milan Radošević i podsjetio nas da je dan prije te obljetnice održan okrugli stol o stogodišnjici Vodnjanske bitke, na kojem su ipak ispravljene neke netočnosti o počecima antifašizma u Istri.

A netočnosti iz povijesti ima. Uostalom, nedavno smo u tekstu o Gumpcu, o kojem smo pisali u kontekstu pogrešnog dekliniranja njegovog prezimena (Ulica B. Gumbaca), prenijeli neke od njih.

Naime, u "Pulskom stradariju" podatak je o njegovom stradanju prilikom fašističkog uništenja socijalističkog doma, no Radošević kaže da je Gumbac sasvim sigurno preminuo od zadobivenih ozljeda vatrenim oružjem 17. siječnja 1920., za vrijeme štrajka radnika Arsenala u Puli.

I to ne u gradu, nego na stanciji Coceich na Valmadama u vlasništvu pulske općine, čiju je tamošnju "fattoriu", poljoprivredno gospodarstvo, vodilo udruženje "Pietas Iulia". Logično onda zvuči i da mu je ulica dodijeljena nedaleko od Valmada.

Tog je kobnog dana grupa štrajkaša iz Arsenala stigla na Valmade da bi od nadničara tražila da napuste posao u znak solidarnosti. Lako zamislimo gužvu koja je nastala na poljima, u njoj je i arsenalota Gumpca ubio čovjek prezimena Mauro, gvardijan tamošnjeg posjeda i član desno orijentiranog udruženja "Pietas Iulia".

- Kad je štrajk završio, jedan od zahtjeva radnika bio je da se utvrdi kako je Gumbac poginuo. Sprovod je održan 19. siječnja 1920., uz prisustvo više od pet tisuća Puljana, čime je to bio jedan od većih sprovoda u pulskoj povijesti, zaključio je ovu zanimljivu povijesnu priču Radošević.